fbpx

Bajke i arhetip: zašto bajke ne treba tumačiti bukvalno?

Bajke su priče koje sadrže fantastične elemente, čime zaokupljuju pažnju primaoca usmeno – pričanjem – i od pre vek i po, čitanjem. Takođe, poslednjih decenija popularizovano je i gledanje ekranizacija poput Diznijevih. 

Bajke i Cancel culture

Danas se često najpopularnije tumačenje bajke bazira upravo na Diznijevim adaptacijama, gde su princeze najčešće u fokusu. One su uglavnom izolovane od celokupnog konteksta, i prikazane samo u okviru njihove veze sa princem – pa su tako i predstavljene kao pasivne i/ili ponizne. Ovakvo posmatranje je vrlo oganičavajuće, kako je ljubavna priča zapravo samo deo cele bajkovne strukture. 

Fokusirajući se samo na jedan element celokupne strukture dolazi se do zahteva za ukidanje sadržaja u potpunosti. Mada su već književne verzije bajki prilično cenzurisane u odnosu na usmene, a tokom ekranizacije dolazi do dodatnog čišćenja sadržaja – bajke ipak imaju svoju priču i osnove arhetipa. 

Samo ukidanje sadržaja (Cancel culture), zbog problematičnih poruka – nije rešenje.  Ukoliko ukinemo nešto što je kulturno nasleđe, rizikujemo da odstranimo veliko bogatstvo priče i junaka. Te priče reflektuju duh vremena u kojem je delo nastalo, kao i arhetip – obeležje kolektivno nesvesnog, do kog dolazimo tumačenjem bajke u celosti.

Jednog dana ćete biti dovoljno stari da ponovo počnete čitati bajke.
K. S. Luis

Istorija bajke

Bajke su vrsta narodnih pripovetki usmenog porekla i deo su kolektivnog nasleđa društva u čijim okvirima su stvorene. 

Prema istraživanjima, bajke su stare oko 10 000 godina, kao i svako delo koje je nastalo usmenim putem. Pre nego što su ih skupljači zapisali, svaka bajka je imala više verzija koje su usmeno prenošene. 

Zapisivanje usmenih formi se dešavalo u periodu romantizma, u XVIII i XIX veku. Većina bajki koje poznajemo nastale su u Evropi. U Nemačkoj su bajke zapisali braća Jakov i Vilhem Grim, u Danskoj Hans Kristijan Andersen, u Francuskoj Žan-Mari Leprens de Bomon, a u Srbiji Vuk Stefanović-Karadzić. 

Bajkovna priča, kao deo narodnog nasleđa, sadrži u sebi elemente drugih folklornih žanrova. U bajkovnoj strukturi se mogu prepoznati narodna predanja, poslovice, razni obredni i ritualni obrasci. Takođe su bajkama očuvani stari mitološki i hrišćanski slojevi, običajni kodeksi, kao i odlike sredine u kojoj su nastale. Da bi se bajka pravilno tumačila potrebno je prepoznati sve ove slojeve.

Bajke u svom nastanku nisu bile „naivne“ kakvim ih znamo danas, već bile su strašne priče koje su plašile slušaoce nasilnom i mračnom sadržinom. 

Strašni elementi, poput kanibalističkih bića (npr. veštica i džinova), koja jedu malu decu, služili su kao podstrek deci da budu poslušna ili će ih za kaznu demon pojesti. Braća Grim su izmenili određene elemente iz originalnih bajki. Na primer, cenzurisali su elemenata horora i seksualnosti, i podržavali ispraznost žena i gradili nepoverenje prikazujući ih kao manipulative i zle ili dobre i nesposobne i na taj način reflektovali duh vremena u kojem su živeli.

Osnovna struktura bajke

Bajka uglavnom počinje pričom o narušavanju balansa i nastavlja se zadatkom heroja da povrati ustaljeno stanje stvari koje je poremećeno na početku priče, ili nekada pre počekta. 

Povratak reda u bajkovnoj priči je predstavljen na dva načina:

  1. heroj treba da vrati ukradeno blago ili
  2. da ode u svet da pronađe blago i donese u svoje kraljevstvo.

Blago je raznovrsno. Nekad je u pitanju ukradena sestra (Čardak ni na nebu ni na zemlji) ili mladić traga za devojkom da bi se oženio njome (Zlatna jabuka i devet paunica). 

Likovi u bajkama su bez dublje karakterizacije, tj., nemaju razvijen unutrašnji svet i služe priči da bi završili zadatak ili pomogli/odmogli glavnom junaku u tome. 

Vreme i prostor u bajkama

⏰ Vreme nije podeljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost, već se radnja dešava pravolinijski bez znatne podele na vremenske periode. Npr. u Alisi u Zemlji čuda imamo vreme koje i teče i ne teče istovremeno – teče dok ona prolazi kroz avanture, ali kada se vrati na početno mesto shvati da vreme ne teče. 

🌝 Svet u kojem se radnja bajke dešava ne pravi razliku između fantastičnih i realnih likova. Na primer, leteći i obični konji postoje paralelno u priči i taj fantastični konj ne izaziva čuđenje svojom pojavom. 

🗺 Lokacija kraljevstva i mesta gde putuju junaci nije određena –  kao mesto se daje samo vrsta građevine, ili reke, jezera. Npr. imamo Čardak ni na nebu ni na zemlji.

Struktura bajke se poklapa sa strukturom mita

Mitski junak ima herojsku misiju koju ostvaruje suočavanjem sa brojnim preprekama i osvaja blago koje daruje svom narodu. 

U podudaranju likova, zadatka junaka i rezultatom koji postiže, može da se prepozna dublji sloj svake priče, mita, bajke – a to je arhetip ili kolektivno nesvesno. 

bajka sadrži putovanje junaka

Izvor: Wikipedia

Arhetip i kolektivno nesvesno

Arhetipovi su urođeni obrasci mišljenja, delovanja i osećanja, nastali su kao rezultat kolektivnog iskustva čovečanstva

Prema Jungovom mišljenju, kolektivno iskustvo predaka je sticano ponovljenim situacijama i radnjama, prema čemu arhetipovi predstavljaju osnovne strukturne elemente kolektivno nesvesnog dela psihe.

Jung kaže da taj nesvesni deo psihe može da bude:

  1. Lično nesvesno  – pripada ličnom iskustvu osobe,
  2. Kolektivno nesvesno – pripada kolektivu, nasleđuje se kroz učenje, i biva potisnuta sa svesnog nivoa. 

Kolektivna podsvest, ili kolektivno nesvesno, sadrži nasleđene forme opažanja i razumevanja – ukratko, arhetipove tj. praslike. 

Šta je praslika?

Arhetip je kolektivno duhovno nasleđe, drugim rečima, arhetip je praslika ili otisak. Ta praslika ili praforma predstavlja prvi pokušaj čoveka da objasni svet oko sebe.

Arhetip ili praslika ističe zajedničke karateristike opšteg pojma (zajedničke predstave o rođenju i smrti, dobru i zlu, bogu i đavolu) koje svi ljudi mogu da razumeju i prepoznaju. 

Na osnovu njih nastaju sve (prve) priče, mitovi, i bajke koje i danas pričamo i razumemo.

Gde se nalaze arhetipovi i koja im je funkcija?

Jung je smatrao da arhetipovi postoje u snovima, fantazijama, umetničkom stvaralaštvu, kao i u halucinacijama duševno obolelih. Odredio je nekoliko vrsta arhetipova koji objašnjavaju predstavljanje sebe u društvu, u odnosu na različite veze (unutar porodice ili društva u širem obliku) itd.

Nama je za bajke i mitove trenutno najinteresantnije kako Jung razlikuje četiri arhetipa prema stadijumima ljudskog života :

  1. Atleta – identifikacija sa našim telom i šta mi možemo fizički da uradimo.
  2. Ratnik – faza kada razmišljamo kao ratnici : Koga/šta treba da pobedim?, Ko je bolji od mene?
  3. Državnik  – period kada prestajemo da mislimo na sebe i počinjemo da činimo stvari za druge.
  4. Duh – je stadijum saznanja da ovo telo i zemlja nisu naš dom, i gde vidimo sebe kao beskonačni duh i deo Univerzuma.

Prema Jungovoj filozofiji, funkcija ovih arhetipova jeste individualizacija, odnosno, sazrevanje. Da bismo se razvili u celovitu ličnost, potrebno je u sebi da prepoznamo ova četiri arhetipa  – kroz rad na njihovom osvešćivanju.

Zašto je ovo važno za bajke?

Tumačenje bajke putem arhetipova

Arhetip je, prema Jungu, izražen u slikama koje se nalaze u pričama poput mitova, bajki i legendi. 

Junaci bajki ne predstavljaju sebe, već nose simboličku kolektivnu predstavu apstraktnog pojma – kao što su dobro i zlo, tama i svetlost, ljubav i mržnja itd. Ovaj apstraktni pojam ili arhetipska slika, može da se prepozna u pogledu pozitivnih junaka koji predstavljaju dobro, nasuprot lošeg, protiv kojeg se bori glavni junak. 

Strukturu bajke čini dinamika odnosa arhetipskih likova, a kroz fantastičnu ili nadrealnu predstavu se njihovi odnosi i postupci čine zanimljivijima za decu. 

Ovim putem, deca iz bajki treba da izvuku pouke i nauče na koji način funkcioniše društvo, sa čime mogu da se sretnu u budućnosti, ali da im u isto vreme ne bude dosadno dok uče o moralnim veštinama.

Šta učiniti sa bajkama?

Umesto da ukinemo scene i cela dela sa kojima se ne slažemo, možemo da otvorimo put ka razmeni mišljenja o tome da li je nešto ispravno ili nije. 

Ostaje nam da istražujemo, čitamo, raspravljamo i učimo.

Upoznajući se sa bajkom dubinski možemo da se upoznamo sa kolektivnom svešću, pa i sa sobom. Možemo da razumemo razloge načina funkcionisanja određenih socijalnih tvorevina, društava i kako zapravo da ih promenimo dubinski, a ne samo da ih stavimo pod tepih otkazivanjem.

Podeli:
Default image
Tanja Milenković

Profesorka srpske književnosti i jezika sa komparatistikom i autorka bloga Šagane, gde objavljuje crteže i tekstove. Objavljuje eseje, kritiku i naučne radove u periodici. Uživa u filmovima o vešticama, ispijanju kafe i magiji stvaranja umetnosti.