Dejan Nemčić je humanitarac i aktivist, ali prije svega učitelj geografije koji je za svoj rad osvojio mnoge nagrade među kojima su “Učitelj heroj arhitekt budućnosti”, “Ponos Hrvatske”, “Bolja Hrvatska” i ona najprestižnija – “Global teacher award”, kada je proglašen najboljim nastavnikom geografije na svijetu za 2020. godinu. Današnji jako dobar razlog da se vidimo s Dejanom je da porazgovaramo o obrazovnom sustavu u regiji, njegovim humanitarnim projektima te naravno ljubavi prema geografiji i nastavništvu.
Kako ti je bilo predavati u izazovnim uvjetima 2020. i 2021. godine ?
S jedne strane, možda lakše od većine učitelja zato što kada je krenula pandemija smo krenuli s online nastavom smo ju mi već prakticirali 10 godina koliko sam u sustavu obrazovanja. Vjerujem da ćemo i pričati o tom projektu kojeg provodimo u nastavi geografije gdje smo napravili geografiju 21. stoljeća gdje nam se javljaju naši iseljenici. Tako da smo imali to jedno iskustvo u online nastavi i bili smo spremni. To je došlo preko noći, a mi smo bili pripravni. Znali smo se koristiti online platformama tako da smo bili spremni pomoći drugima.
Sjećam se tog početka online nastave kada mi je telefon stalno zvonio s upitima mogu li podijeliti svoje materijale koje sam skupljao godinama s ostalim učiteljima Hrvatske. To sam spremno dao. bez imalo razmišljanja. Bio sam spreman pomoći bilo kome.
Moramo biti svjesni da mi u obrazovnoj strukturi imamo ljude koji rade 30 godina i možda su malo informatički manje potkovani i zato smo mi mladi uvijek spremni pomoći drugima. Uvijek kažem da je ova pandemija i online nastava probudila ili unaprijedila ono što je možda malo zaboravljeno, a to je solidarnost, tolerancija i pomaganje jedni drugima. To trebamo i dalje njegovati. Trebamo naučiti iz online nastave vrijednosti koje nas kao učitelje čine dobrim ljudima.
U proteklih par godina svjedočimo trendu opadanja popularnosti nastavničkih studija, posebice geografije. Prošle godine smo imali situaciju da nijedna osoba nije upisala nastavnički studij geografije i povijesti. Kako komentiraš tu pojavu?
Ono što ja stalno razmišljam, kad god imam slobodnog vremena, što bi bilo da me jedan student pita “Hoću li ja studirati za učitelja? Mislite li da je to moja ispravna odluka?” Ja ne znam što bih njima rekao…
Hoću li im dati podršku? – Da, to ti je najbolji posao na svijetu. Da, to je posao na koji ćeš svaki dan ići s osmijehom na licu. – to bih rekao prije nekoliko godina bez problema. – Da. Da. To je najbolji posao koji možete raditi….
Dao bih savjet budućim studentima: čekaju vas izazovna vremena ako ćete raditi ovaj posao. Ali kad navečer legnete u krevet i čista vam je savjest jer ste dali sve od sebe, onda znate da ste na dobrom putu.
Ja se za sada ni najmanje ne žalim. Meni je stvarno lijepo. Ima teških dana, ali sve u svemu sam uvijek na kraju dana sretan i nasmijan. Drago mi je da mogu provoditi vrijeme s ovim divnim mladim ljudima s kojima imam velike planove i na koje računam da će mijenjati ovu državu na bolje.
Kako je nastala tvoja ljubav prema geografiji i nastavničkom pozivu?
Ja sam znao da ću biti učitelj geografije još u petom razredu osnovne škole. Zamislite koliko dugo sam se pripremao. Sada zapravo živim svoje snove. Jedino u čemu sam se cijeli život vidio je biti učiteljem. I to sada radim. Živim svoje snove i lijepo mi je.
Način edukacije se promijenio. Djeca su se promijenila. Psihologija djece s promijenila. Sada moramo biti svjesni da nije lako biti učitelj. Ne treba to ublažavati. Ali opet taj posao gledam kao častan i privilegiran posao. Ja sam stvarno počašćen što imam priliku raditi ovaj posao za koji uvijek kažem da je najbolji posao.
Imate odgovornost i takva čuda možete raditi kao učitelj. Mi taj učiteljski poziv ne gledamo kao 45 minuta kojih ćemo održati sat geografije. Obrazovanje je više od tih 45 minuta. Smatramo da je obrazovanje nešto bitno u Hrvatskoj i zapravo obrazovanjem mijenjamo lokalnu zajednicu, mijenjamo sudbine ljudi i pomažemo ljudima. I ovaj posao smo shvatili kao mjesto velike sreće.
Osobno sam na nastavničkom studiju sociologije. Iako sam osjećala da je to poziv za mene, nisam bila 100% sigurna dok nisam prvi put došla u razred u sklopu prakse. Mislim da je upravo praksa ono najvrijednije prema čemu osoba može odlučiti hoće li se nastaviti baviti time ili treba tražiti neki drugi put. Teško je unaprijed odrediti je li netko stvoren za rad u sustavu poput obrazovnog ili ne.
Ja uvijek kažem da je korisno imati kolegije poput metodike, didaktike, pedagogije…Imao sam stvarno divne profesore na Učiteljskom fakultetu koji su me prepoznali na predavanjima i na mojim prvim satovima koje smo održavali kao učitelji.Već su prepoznali potencijal u meni što mi je bilo drago za čuti. I ono najljepše je što sam sa svim profesorima s fakulteta dobar. Čujemo se i prate moju karijeru kao nastavnika…Ali, jedina prava metodika je ona kad dođete u razred i doživite situacije koje morate riješiti.
Ja nakon 10 godina i dalje učim. I danas sam naučio nešto novo. Učim. Griješim. Trudim se popravljati svoje greške. Trudim se steći nešto što ne možete steći ni najednom fakultetu, a to je iskustvo. Iskustvo je neprocjenjivo i njega morate doživjeti i proživjeti.
Najbolja praksa je kad dođete u razred. Nijedna knjiga ne može objasniti neke situacije koje se izvanredno mogu dogoditi. Ali naučite intervenirati u pravo vrijeme i riješiti svoj problem u razredu. Zato volim istaknuti da je svaka reforma dobra. Svakoj reformi obrazovanja dajem podršku. Ali jedina reforma koju priznajem i od koje nikada neću odustati, a to je učitelj ispred svojih učenika koji predaje svoj predmet. To je jedina reforma koju ja priznajem jer možete čuda napraviti u svojoj učionici.
Što misliš o obrazovnom sustavu u Hrvatskoj i regiji? Kakva je kvaliteta naših učitelja i programa te što možemo promijeniti?
To pitanje sam često puta dobio u proteklih par godina. Imam osjećaj da ljudi koji me to pitaju sumnjaju u naše obrazovanje i žele čuti od mene kako doista je – Naš sustav je trom i zastario.
Treba nam reforma koja će osvježiti sve to. Reforma, ne toliko u dokumentima, mijenjanju predmeta ili nekih novih kurikuluma, nego treba osvježiti učitelje. Mnogi učitelji kada završe fakultet smatraju da je to način na koji mogu predavati 45 godina. To je veliki problem. Svaki učitelj svaki dan mora raditi na sebi, mijenjati se i uhvatiti se u koštac s 21. stoljećem. Nije isti način poučavanja koji je bio prije 20 godina kada sam ja bio učenik i sada kada smo u 21. stoljeću.
Stalno slušamo o reformi, o školi za život. Hoće li to nešto promijeniti? Ja kažem da možete imati najbolji dokument reforme o geografiji u rukama i možete to primijeniti, ali je najvažniji učitelj. Imate učitelja koji je stvarno motiviran, koji je veliki entuzijast i on će taj kurikulum prezentirati na jedan inovativan način.svojim učenicima. Neki učitelj će imati isti taj dokument u rukama, a samo će doći i ispričati neke priče, zadati zadaću i to je to. Važno je koliki je entuzijazam kod učitelja, koliko su voljni davati sebe.
Učitelji često nemaju radno vrijeme. Radno vrijeme je i izvan redovnog radnog vremena. Gledam po sebi, ne mogu ja reći kada radim. Moje radno vrijeme je i sada kada kada pričam ovu priču vama iako je ovo moje slobodno vrijeme.
Smatram da smo mi učitelji misionari . Trebamo pričati lijepe priče iz obrazovanja. Trebamo motivirati druge učitelje. I ako će barem jedan učitelj slušati ovo i odlučiti “Oke. Slušam ovog učitelja geografije. On može. Vidim da se može. U nekim trenucima sam mislila da se ne može i da je teško ostvariti svoje projekte u nastavi. Slušam ovog učitelja i od sutra ću dati sve od sebe da unaprijedim svoju nastavu da postanem za barem jedan milimetar bolji učitelj nego što sam danas.”, onda smatram da ovaj podcast ima smisla. Isplati se dati svoje vrijeme za ovakve stvari.
U čemu je po tvojem mišljenju ključ uspjeha obrazovne reforme?
Sve se temelji od učitelja – koliko će učitelj davati sebe, koliko će ozbiljno shvatiti ovaj posao. Nekad smo već možda malo i dosadni s onom izjavom da je ovo životni poziv. Ovo nije posao. Stvarno mislim da je tako.
Ne možete inače raditi ovakve projekte izvan nastave, biti cijeli dan u tome, gledati cijeli svoj život kao situacije koje biste mogli implementirati u svoju nastavu. Ja stvarno često razmišljam kako unaprijediti svoju nastavu, kako približiti taj sat geografije učenicima, da shvate što njima tih 45 minuta znači u životu.
Trudim se maksimalno, a vjerujete da nije lako, da ocjena ne bude u prvom planu. Danas je sustav napravljen na takvim temeljima da je jedino vrednovanje kroz koje učenik može shvatiti je li dobar ako dobije dobru ili lošu ocjenu. Jednostavno želim to ostaviti po strani. Nekada je jako teško jer oni uvijek okrenu da je ipak ocjena najbitnija. Stvarno im želim pokazati da je škola jedno mjesto gdje se usvajaju znanja i vještine koje će oni danas-sutra primijeniti u svom životu. Mi ih pripremamo za život i trebamo ih moći mirne ruke pustiti nakon osmog razreda i reći “Da. Vi ste spremni. Mi smo dali maksimum od sebe. Sada nastavite dalje graditi svoj životni put”. To je ono što ja želim u nastavi geografije. Mogu otići mirne savjesti sa satova jer znam da sam ih naučio te vještine na satu.
Što misliš o teorijama zavjere koje su popularne u zadnje vrijeme vezano uz geografiju, primjerice da je Zemlja ravna ploča ili da Australija ne postoji kao kontinent? Kako tumačiš takve trendove i kako uopće dođe do takvih zabluda vezanih uz geografiju?
To je normalno. Moramo shvatiti da uvijek ima učenika koji nekako trebaju duže vremena da usvoje neko gradivo. Neki učenici možda nikada ne usvoje. Svatko je drugačijih vještina.
Ja bih rado sve Einsteine u svom razredu. 20 ljudi koji rade onako kako ja to zamislim. Ali trebamo znati da ima učenika kojima treba više vremena, više strpljenja. Naravno da po tom putu možeš čuti neke izvanredne situacije poput toga da Australija ne postoji ili da je Zemlja ravna ploča.
Često se borim s učenicima kada radimo svemir pa mi kažu da ja izmišljam, da Zemlja nije okrugla…Ja ga pohvalim. Kažem mu “Ti razmišljaš i promišljaš”. Pa uđe u diskusiju sa mnom. To je jedini način poučavanja kritičkog mišljenja. Mislim da škola malo njeguje kritičko mišljenje. Neka učenik razmišlja svojom glavom Ne mora čak to biti ispravno, ali razmišljaj, imaj svoj stav. Lupi šakom od stol pa makar dobio manju ocjenu. Stani iza svoje riječi koju si rekao.
Nekako se sve svodi na činjenice. Treba naučiti što je reljef, što je klima, dobije se ocjena i to je to. Mene zanima gdje će se ta definicija može primjeniti u vlastitom životu. Treba više tjerati djecu da razmišljaju, da povezuju gradivo, a to je zapravo najteže.
Najteže je da oni nakon tih četiri godine, u osmom razredu mogu sjesti i razgovarati geografski sa mnom tako da implementiraju svo znanje koje su naučili. Razgovaramo o geografiji svijeta, Europe i Hrvatske i onda shvate da je geografija puno više od jedne obične definicije.
Što učitelj može napraviti već danas da unaprijedi kvalitetu svoje nastave i da njihovim učenicima bude zanimljivije na satu?
Trudim se što manje koristiti frontalni rad. Frontalni rad, koji je nekoć bio normalan u školama, je kada učitelj stoji i predaje. Zapravo treba primjenjivati različite oblike rada (grupni, u paru…) da ih se u svakom trenutku aktivira. U svakom trenutku treba moći dati svoje mišljenje i da mora prezentirati nešto. 45 minuta jako brzo prođe.
Često s učiteljima razgovaram da nemaju disciplinu na satu. Što je zapravo problem? Problem je što je njima dosadno. PRoblem je što jednostavno znaju to. Imamo učenike koji jednostavno znaju i njima je u tom trenutku dosadno. Zabavljaju se i ometaju nastavu. Žele da im vrijeme brže prođe. Tako da učenika treba aktivirati na satu da bude dio nastavnog ciklusa.
On ne treba i ne smije biti pasivan igrač u tome. On jednostavno mora biti aktivan kao i učitelj. On treba doživjeti sat kroz emocije, kroz doživljaj. Mora biti 100% u tome. Vjerujem da kada je učenik dio nastavnog procesa mu neće pasti na pamet ometati nastavu i da će mu učitelj postati draži, a samim time i predmet. Tako se zapravo stvara ljubav prema predmetu.
Možeš li nam nešto više reći o projektu “Uživo sa svih kontinenata”? Kako je započeo, kako izgleda u praksi i koji su rezultati?
To je bio jedan projekt gdje smo željeli napraviti geografiju 21. stoljeća. Željeli smo zamijeniti suhoparna predavanja koja sam ja nekad davno slušao i razmišljao da ne želim takav sustav. Ne želim biti dio takvog obrazovanja. Želim stvarno maksimalno približiti geografiju učenicima. Geografija uči sve kontinente, Europu, Hrvatsku, mnoge države i gradove.
Želio sam odvesti učenike na sve meridijane svijeta, u sve te gradove i države Mi ćemo sjediti u razredu i zajedno putovati svijetom – to je postala moja životna misija
Učenici i ja smo odlučili napraviti jedan projekt koji je krenuo prije 10 godina. 2020. godine je bila deseta obljetnica pokretanja tog projekta u kojemu smo se povezali s našim iseljenicima od kojih sam mnoge upoznao na svojim putovanjima kao student geografije. Javili smo se i rekli da imamo ideju za geografiju. Voljeli bi da nam se oni jave uživo virtualno kad radimo neki grad ili državu.
Dati ću vam primjer. radimo grad Rio de Janeiro. Mi se javimo našim iseljenicima u hrvatskom kulturnom centru. Tamo nas čeka netko od iseljenika. Kada obradimo geografiju tog prostora prema kurikulumu, on se nama uživo javlja preko skype-a ili Zoom-a, a mi ga gledamo na velikom platnu ili na pametnoj ploči. On putuje gradom i pokazuje nam građevine. Mi pričamo s ljudima na ulici. Vidimo sve ekonomske, turističke i gastronomske specifikacije tog prostora. Želimo doživjeti taj prostor. Želimo ga osjetiti kroz sva osjetila. Nekad učenici imaju nekakvu želju da se popnu na vidikovac da vide grad iz zraka.
Unazad 10 godina proputovali smo virtualno cijeli svijet. Bili smo čak uživo i na najtežem kontinentu za organizirati, a to je Antarktika. Vrhunac ovog projekta je bilo uživo javljanje iz svemira gdje smo imali javljanje iz satelita da vidimo da je Zemlja okrugla.
Time smo zaključili da se isplati vjerovati u svoje snove. To su naši snovi koje smo željeli ostvariti na satu geografije. Mi sada živimo svoje snove i dalje virtualno putujemo.
Primjenjujemo to kada radimo nešto specifično, primjerice Istanbul, i pričate o prirodnim prolazima Bospor i Dardanelima. U tom trenutku se spajamo na Bospor gdje se naš predavač vozi čamcem i pokazuje kako izgleda plovidba Bosporom, kako Istanbul izgleda…
Veselim se i Parizu uskoro jer radimo Francusku. Francuska ima isti problem kao Hrvatska, a to je da se sve vrti oko jednog grada. Ono što je Zagreb u Hrvatskoj, Pariz je u Francuskoj. Paris est la France (Pariz je sva Francuska). Javiti će nam se naša predavačica.s vrha Eiffelovog tornja da vidimo Pariz iz zraka. Djeca se vesele i jedva čekaju da otputujemo zajedno u Grad ljubavi.
Znači kod tebe nema markiranja? Svi rado dolaze i prate nastavu?
Nisam još doživio markiranje. Iako, kod mene je geografija jako teška. Stvarno se mora puno raditi. Kažem učenicima “Ovo je škola”. Ovo nije nešto što im želim nabiti pritisak da se mora, da dolaze s grčem. Oni moraju dolaziti s osmijehom na satove geografije. Trudim se da kroz zabavu sve to nauče uz puno smijeha. Za sad to ide jako dobro.
Osim same nastavničke djelatnosti, moramo spomenuti tvoje projekte vezane uz afrički kontinent i društvo za koje si dobio i već spomenute nagrade projekti su “Afrika možemo zajedno”, “Gradnja škole u Tanzaniji” i “Jedan medo jedan život”. Možeš li nam više reći o tome?
To smo krenuli prije 5 godina vezano za projekt Afriku. Afrika je velika moja ljubav. Jedan kontinent gdje se već četiri godine vraćam i gdje osjećam da pripadam. Jedan dio mene je od tamo. To je najsiromašniji kontinent na svijetu. Strašno je vidjeti neke slike i scene na tom prostoru.
Ja sam učenicima dao veliku odgovornost. Rekao sam im da želim zajedno s njima mijenjati živote ljudi na tom kontinentu. Želim pomagati toj djeci, tom narodu. Osjećam da je to moja životna misija, da sam na ovaj svijet došao da pomažem tom narodu. To osjećate u sebi. Svatko to najbolje zna za sebe.
Prve godine sam otišao nakon što smo skupili puno školskog pribora. Onda smo skupili puno medeka u sklopu projekta “Jedan medo jedan život”. Toliko košta jedan lijek za malariju – jednu od najsmrtonosnijih bolesti na afričkom kontinentu. Otišli smo tamo i počeli raditi svoju životnu priču oko Afrike.
Zahvaljujući svemu tome, opremili smo brojne škole, spasili tisuće života afričke djece. To je najveći ponos. Uvijek kažem učenicima: “Budite ponosni na sebe je nema ništa ljepše nego pomagati drugima. Da pomognete jednom djetetu, jednom čovjeku, vi ste zapravo veliki čovjek”. To je ta odgojna vrijednost koja je možda zanemarena u školama.
Ceo razgovor možete poslušati u sklopu podcasta “Dobar razlog da se vidimo” na Spotify-u, Youtube-u i Deezer-u u produkciji Amplitude magazina.
