Sigurno ste čuli za detox trend u svijetu nutricionizma. Čuli ste možda i za pokret nekupovanja u svijetu minimalizma. Ali znate li što je retail detox, čemu služi i kako se razlikuje od ostalih sličnih pokreta u svijetu održive mode?
Retail detox i održivost
Retail detox (detoks od kupovine) je specifična potkategorija pokreta smanjene potrošnje (eng. low-buy movement), koja se odnosi na naše navike kupovine odjeće. Krajnji cilj prakticiranja retail detox-a je uspostava održivog sistema u modnoj sferi naših života. On nam omogućuje pametnije raspolaganje novcem i umanjuje naš osobni doprinos zagađenju i trošenju neobnovljivih ili teško obnovljivih izvora.
Osim toga, retail detox nas potiče na uživanje u stvarima koje već posjedujemo i inspirira nas da se bacimo u potragu za kreativnim rješenjima po pitanju svojih odjevnih kombinacija. Po čemu se onda retail detox razlikuje od ostalih sličnih pokreta u svijetu održive mode?
Da bismo došli do odgovora na to pitanje, prvo se trebamo pitati što je za nas održivost, posebice modna održivost. Kada netko spomene održivost u modi, pomislimo li prvo na trgovine rabljene odjeće, na kupovinu lokalnih brendova i odjeće od prirodnih materijala ili možda na prodaju stare odjeće kako bi u svom ormaru i novčaniku oslobodili mjesta za nove odjevne predmete?
U proteklih nekoliko godina, pitanje održivosti zauzelo je mjesto na top ljestvici tema svjetske pozornice. A tijekom 2020. godine održivost u modnom svijetu uzela je puni zamah pod pritiskom okolnosti. Proteklu godinu proveli smo pretežito u udobnosti svog doma koja podrazumijeva i udobnu odjeću. Dane smo provodili u trenirkama i pidžamama, eventualno bismo preko nabacili sako za Zoom sastanke. Većina naših ormara ostala je netaknuta, ali smo ipak nastavili kupovati mnogo, posebice udobne odjeće za vježbanje i odmor. Pojavio se osjećaj krivnje što nastavljamo sa štetnim praksama kupovine usred zdravstvene i ekonomske krize, pa smo se okrenuli kupovini takozvane održive mode.
U članku Kako izvještavati o temama održivosti se već spominje problematičnost takvog pristupa održivosti u modi. Zašto je kupovina čak i rabljene ili lokalno proizvedene odjeće problematična? Nije sama po sebi, ako pod pretpostavkom imamo da te odjevne predmete kupujemo jer nam trebaju i jer ih stvarno želimo, a ne zato što je postao trend kupovati održivo. Ali koliko nas doista može odoljeti iskušenju trendova koji nas pritišću sa svih strana, od medija i TV serija, do društvenih mreža? Koliko nas može odoljeti ultra sniženim cijenama u trgovinama brze mode ili rabljene odjeće?
Moje iskustvo
Osobno sam godinama padala na tom testu odolijevanja. Kriva sam za sve točke optužnice. Kupovala sam po 10 predmeta umjesto 2 koja su mi zapravo trebala u trgovini brze mode i bila sretna ulovom jer sam potrošila malo novca. Kad god bih otišla u trgovinu rabljene odjeće, izašla bih s punom vrećicom odjeće koja mi većinom ne treba i bila ponosna što kupujem na održiv način. Riješavala sam se stare odjeće kako bih imala mjesta za novu bez ikakve grižnje savjesti. Tješila sam se da je to sve zapravo u redu, jer ne bacam odjeću i jer ne trošim previše.
Smatrala sam da nije problem naručivati odjeću s drugog kraja svijeta ako ju prodavač šalje u paketu napravljenom od recikliranih materijala. Čak sam bila ponosna na sebe što ne sudjelujem u apsolutno svakoj rasprodaji već samo u klasičnim rasprodajama na kraju ljetne ili zimske sezone. Smatrala sam da ja nisam dio problema kojeg sam primjećivala u modnom svijetu. I onda je krenula pandemija, a ja sam se napokon suočila sa svojim navikama.
Svega dva mjeseca prije prvog lockdown-a sam obavila jednu od najvećih kupovina odjeće u životu. I onda se sve zatvorilo. Propali su svi planovi o kojima sam maštala kada sam kupovala svu tu odjeću. Većinu te nove odjeće nisam stigla obući niti jednom, a dio toga još uvijek stoji u ormaru s etiketom godinu dana kasnije i čeka svoju priliku. To je bio trenutak kada sam suočila samu sebe s činjenicom da imam previše odjeće koja mi zapravo ne treba. A opet sam bila svjesna kako volim tu svoju odjeću (barem veliku većinu) i još uvijek sam imala neke stvari na popisu želja koje si nisam uspjela ostvariti u toj posljednjoj kupovini. Pojavilo se pitanje što i kako dalje?
Neću vam lagati, trebalo mi je nekoliko mjeseci da si odgovorim na to pitanje. Provela sam mnogo vremena u introspekciji i zapisala si određene smjernice, ne samo po pitanju mode, nego i životnog stila kojemu težim općenito. Zaključila sam da volim modu i da je se ne želim odreći. Ali sam osim toga zaključila kako želim ulagati i u druge aspekte svog života kroz stjecanja znanja i iskustva. S obzirom na to da i te stvari treba nekako platiti, uzela sam budžet predviđen za sljedeću veliku kupovinu, ostavila u njemu samo četvrtinu što sam procijenila kao dovoljno da kupim još neke stvari s liste želja, i ostatak uložila u edukacije.
Za kupovinu odjeće sam si odredila da barem polovica mora biti rabljena i od prirodnih materijala. To je, samo po sebi, bila velika stvar i definitivno nisam požalila tu odluku. Tu sljedeću kupovinu odjeće sam shvatila kao test sposobnosti ignoriranja vanjskih pritisaka, uspješno sam se držala svog popisa i kupila sve s njega. Napokon sam mogla reći da sam sretna i zadovoljna svojim ormarom.
Ili možda ipak ne? Bila sam u iskušenju zaključiti kako je sve prošlo po planu i da onda mogu istu strategiju primijeniti i za pola godine na sljedećoj rasprodaji. Kako mi se u glavi pojavila ta ideja, tako se krenuo kreirati i novi popis tih, tobože neophodnih predmeta bez kojih moj ormar ne može. To je bio trenutak kada sam si priznala da me očito i dalje vuku vanjski faktori. To je bio trenutak kada sam si rekla da je dosta. To je bio trenutak kada sam započela potpuni retail detox.
Odlučila sam si potpuno zabraniti kupovinu odjeće na godinu dana. Zamislila sam si to kao eksperiment da vidim mogu li odoliti iskušenju shopping terapije, trendova i sniženja. Htjela sam promatrati kako će se moj osobni modni stil razvijati samo na temelju onoga što već imam u ormaru, bez konstantnog ubacivanja novih stvari ili sanjanja o njima. Zaključila sam da je moja definicija održivosti korištenje i uživanje u onome što imam, jer imam privilegiju reći da imam dovoljno svega.
Savjeti
Da si olakšam realizaciju tog plana napravila sam nekoliko koraka koje preporučujem i vama koji želite napraviti nešto slično.
- (Pokušati) ignorirati sve reklame za rasprodaje i odjaviti se sa svih pretplata za obavijesti.
- Izbjegavati (i online i fizičke) trgovine s odjećom.
- Prestati pratiti online ličnosti koje promoviraju prekomjernu kupovinu odjeće.
- Početi pratiti online ličnosti koje potiču diskurs o održivosti i koje inspiriraju da u svome ormaru vidimo potencijal za zanimljive kombinacije (npr. Ivana iza Instituta održive mode, Alyssa Beltempo, stilistica koja zagovara tzv. #shopyourcloset trend).
- Presložiti ormar i riješiti se (ja sam donirala i reciklirala) svega što ne želimo ili ne možemo nositi.
- Napraviti kompletni popis svih odjevnih predmeta kako bismo znali točno koliko čega imamo (brojevi nikad ne lažu, iako mogu djelovati zastrašujuće – kao npr. 30 pari cipela!)
- Početi bilježiti što zapravo nosimo kako bismo vidjeli čemu težimo u praksi, a što je samo želja.
Retail detox: 11 mjeseci kasnije
Cijela ova avantura otvorila mi je oči po pitanju štetnih praksi koje sam prakticirala u kupovini odjeće. Problem je bio u tome što sam bila uvjerena da je sve pod kontrolom i da je to što radim ipak na neki način održivo, pa samim time i opravdano. Od trenutka kada sam započela sa retail detox-om prošlo je punih 11 mjeseci. Vrijeme je proletilo i naučila sam mnogo o sebi, svojim potrošačkim navikama, ali i o svom stilu.
Oslobodila sam u sebi modnu kreativnost koja je prije ležala zakopana pod vrećicama iz trgovina. Čak sam se usudila to iskustvo podijeliti na Youtube-u, a sada i ovde, kako bih potaknula druge da promisle o svojim obrascima potrošačkog ponašanja po pitanju mode. Bez obzira na to koliko bili uvjereni da postupamo ispravno, uvijek imamo prostora za napredak, samo to trebamo osvjestiti.
Iskustvo retail retox-a bih preporučila svakome tko želi pametnije provoditi vrijeme i trošiti svoj novac. Ne morate se držati svega što sam navela kao smjernice. Možda bi vama godinu dana bilo previše ili premalo. Možda uživate u gledanju sadržaja o masovnoj potrošnji i baš to vas inspirira. Pronađite što funkcionira za vas i radite ono što je u skladu s vašim osobnim ciljevima.
Ovo gore navedeno je samo moje iskustvo. Jednako kao i u detox procesima nutricionističkog svijeta, ne djeluje na svakoga uvijek ista svar. Trebamo pronaći nešto što nama osobno odgovara i činiti to iz razloga koji su nama bitni. Ako radimo stvari samo zato što mislimo da moramo, cijeli proces pada u vodu, a željeni rezultati postaju nedostižni. Moramo biti iskreni prema sebi i prema svojim navikama, željama i mogućnostima. Svoje djelovanje trebamo posvetiti onom putu koji će nam omogućiti žongliranje između tih svijetova na način da budemo i ostanemo zadovoljni samim sobom. Upravo to je to ono što je potrebno da bilo koji detox proces bude uspješan.
I za kraj ću vam odati još jednu tajnu. Odlučila sam produžiti svoj retail detox do kraja 2021. godine jer toliko uživam u ovom procesu otkrivanja kreativnosti da ga ne želim ugroziti promjenom okolnosti.
