Da li vam se nekada desilo da prije važnog ispita ili važnog zadatka na poslu odjednom odlučite pogledati dvije, tri epizode serije više ili izaći sa društvom? Možda se pitate zašto se većina nas odluči na to iako znamo da bi korisnije bilo potruditi se više kako bismo ostvarili ono što želimo. Odgovor leži u ponašanju koje se drugim rečima zove samohendikepirajuće strategije.
Psiholozi su se posvetili istraživanju niza strategija koje koristimo kada pred važne zadatke, za koje nismo sigurni da li ćemo uspješno obaviti, odlučimo odgoditi izvršenje obaveze i izbjegavati dalji trud. Umjesto da damo sve od sebe da spremimo ispit, mi ćemo radije izaći sa društvom, gledati film ili spavati.
Ovu pojavu prvi put spominju Berglas i Džons (1978) objašnjavajući rezultate svog eksperimenta, a mi ćemo vam je predstaviti kroz kratak osvrt o tome šta je samohendikepiranje, čemu služi, kakvo može biti, te koliko je poželjno.
Šta su samohendikepirajuće strategije?
Godine 1978, Berglas i Džons prvi put upotrebljavaju termin samohendikepirajuće strategije, kada su pokušali objasniti ponašanje ispitanika koji su učestvovali u njihovom eksperimentu. Eksperiment je izgledao tako što su ispitanike podijelili u 2 grupe. Prvu grupu ispitanika su uvjerili da će biti veoma uspješna, dok su drugu grupu uvjerili da neće biti uspješna u predstojećem zadatku. Nakon toga, ispitanici su dobili instrukcije da se eksperimentom ispituje uticaj dva nova lijeka na sposobnost izvršenja tog zadatka, te da mogu birati lijek koji će koristiti.
Rezultati su pokazali da su ispitanici iz grupe koja je bila uvjeravana da je zadatak težak i da neće uspjeti u njemu, birali lijek koji otežava izvođenje zadatka. Ovakav rezultat protumačili su kao pokušaj osobe da smanji prijetnju samopoštovanju zbog neizvršenog zadatka. Zaključili su da osobe pokušavaju potražiti ili stvoriti otežavajuće faktore te tako objasniti zašto nisu uspjeli u zadatku.
Samohendikepirajuće strategije su nešto čemu su ljudi su skloni u velikom broju svakodnevnih situacija. Česti izgovori koji se koriste da bi se obezbjedilo opravdanje zašto nismo uspjeli izgledaju ovako:
Nisam uspio/la dobro naučiti za ovaj ispit jer sam bio/la previše zauzet/a.
Toliko me je sinoć boljela glava da nisam mogao/la da uradim prezentaciju kako treba.
Ovo tmurno i oblačno vrijeme je samo za spavanje, ni za šta drugo.
Šef je bio toliko neprijatan na prezentaciji, bilo mi je teško da se skoncentrišem zbog njega.
Kakve strategije mogu biti?
Kao što se vidi, možemo biti veoma kreativni u smišljanju strategija za sebe kada odgađamo ili odlažemo neku obavezu, ali psiholozi su te strategije podijelili u 2 vrste:
1. Unutrašnji (internalni) izgovori – traženje izgovora unutar nas samih.
Npr. izbjegavanje napora u vezi sa neki ciljem, opravdanje ometajućim faktorima u nama (bol, umor…), a kao ekstremi se javljaju različite hipohondrijske žalbe i zloupotreba supstanci.
Bila sam toliko umorna sinoć pa sam uradila prezentaciju nabrzinu, ne vjerujem da će biti dobra.
2. Spoljašnji izgovori – traženje izgovora u okolini i situacijama
Npr. biranje teških ciljeva, biranje loših uslova za obavljanje zadatka, spoljašnji faktori poput vremena, drugih ljudi, ometanja itd.
Ne znam da li ću položiti ispit, cijeli dan sam čuvala braću dok sam učila.
Čemu služe samohendikepirajuće strategije?
Svi mi volimo sebe da posmatramo, ali i da nas drugi ljudi posmatraju u pozitivnom svjetlu. Zbog straha od neuspjeha na važnom polju, lakše za nas je da prihvatimo da nismo u nečemu uspjeli zbog trenutnih okolnosti ili prepreka na putu do cilja, nego da sebe okrivimo za to.
Tako se može zaključiti da se cilj samohendikepiranja ogleda u stvaranju dovoljno uvjerljivog izgovora kojim ćemo skrenuti odgovornost sa nas samih ukoliko dođe do neuspjeha u nekom zadatku, ali u isto vrijeme i dovoljno malog izgovora koji će predstavljati minimalnu prepreku do uspjeha. Sve je to u cilju zaštite samopoštovanja.
Na taj način stvaramo samohendikepirajuće strategije kako bismo očuvali samopoštovanje u slučaju kada procijenimo da nećemo uspjeti nešto, ali i da osiguramo bolju sliku o sebi ukoliko ipak uspijemo. Stvaranje ovih prepreka bi trebalo da bude u skladu sa tendencijom da uspjeh pripišemo vlastitim sposobnostima, a neuspjeh spoljašnjim okolnostima.
U praksi to izgleda ovako: Ako se student prije ispita žali kako je malo učio jer je bio zauzet, on će imati opravdanje u slučaju da ne položi taj ispit, a ako položi pokazao bi kako ima visoke sposobnosti jer je uspio uprkos preprekama.
Ako se kratko osvrnemo na nauku, primjetićemo da su neka istraživanja pokazala da su strategijama češće sklone osobe sa visokim samopoštovanjem, dok malo skorija istraživanja pokazuju drugačije rezultate. Govore o tome da su pojedinci koji imaju više samopoštovanje uporniji i imaju učinkovitije strategije postizanja ciljeva. Jedno od objašnjenja za poreklo samohendikepirajuće strategije u nama je osjećaj sumnje u sebe i svoje sposobnosti, zbog čega je ono češće prisutno kod ljudi koji imaju nisko samopoštovanje, što su potvrdili rezultati još brojnih istraživanja.
Do čega dovode samohendikepirajuće strategije?
Iako se čini kao nešto što je, s jedne strane moderno i korisno, a druge strane ne baš u redu, pitamo se da li je samohendikepiranje problem.
Samohendikepiranje nije patologija, što znači da je većina ljudi sklona traženju opravadnja, u manjoj ili većoj mjeri. Veći problem nastaje onda kada se samohendikepirajuće strategije koriste sve češće bez prisustva drugih ljudi, odnosno kada postaje toliko učestalo da poprima hroničan karakter.
Iako strategije nisu patološke, one samo prividno služe u korist našeg samopoštovanja i ipak mogu biti ne tako korisne za nas. Smišljanje opravadnja nas odvraća od pravog cilja. U trenutku kada se odlučimo za opravdanje umjesto djelovanja ka cilju, odlučili smo se za manje rada i truda. Usmjerili smo se na smišljanje opravdanja, umjesto na rad koji će povećati šanse da postignemo ono što želimo.
Da bismo povećali šansu da postignemo nešto bilo bi dobro da poduzimamo određene akcije koje će nas odvesti u tom smjeru. To znači da postoji način da povećamo šansu za, na primjer, polaganje važnog ispita, a ogleda se u tome da se stvarno fokusiramo na rad i učimo. Isti zakon je primjenjiv na sve aspekte škole, treninga, fakulteta, posla ili bilo kojeg izazova koji je pred nama. Iako su izgovori ponekad dobri da nas zaštite, češće će raditi protiv nas.
Kao zaključak nameće se savjet da sljedeći put kada počnemo smišljati strategije da opravdamo nešto što će se možda desiti, bilo bi dobro osvjestiti da to radimo jer se dio nas plaši da nismo dovoljno dobri da zaista uspijemo. U takvim trenucima dobro je znati da ne moramo uvijek da uspijemo da bismo bili vrijedni. Neuspjeh nije ružna riječ. Da bismo bili bliži postizanju onoga što nam je važno ali i građenju zdravog samopoštovanja, pomoći će nam rad i trud, kao i dobra organizacija mnogo više nego izgovori.
