fbpx

Žene i odricanje od nasledstva

Ženska deca u našoj kulturi se često iz milošte nazivaju „Sine”, kao izraz želje da se pokaže koliko vrede, odnosno da vrede više od neke tamo obične ćerke. Međutim, ma kako se mi kao devojčice osećale dobro i pohvaljeno kad bi nas nazivali sinom, iza ovog izraza krije se duboko ukorenjena patrijarhalna ideologija prema kojoj žensko dete nikada ne može biti dovoljno dobro kao što to može biti sin, pa još naslednik. 

Jer žensko dete je tuđa kuća. Ili, još rogobatnije, žensko dete je tuđa kost, kako kažu u Crnoj Gori. 

odricanje od nasledstva
izvor: Žensko udruženje kolubarskog okruga

Nasledstvo ide mrzanu

„Kad sam se rodila, moja baba je mom ocu rekla: Ne boj se sine, na mrzana će kuća ostati. Taj mrzan sam bila ja, drugo žensko dete. Rasla sam sa saznanjem da sam neželjena i uvek se trudila se da nikad ni u čemu ne razočaram roditelje, kad već nisam mogla da budem željeni sin.”

Ženskom udruženju kolubarskog okruga upravo sa ovom pričom javila se žena koja je objasnila kako je već na rođenju dobila status „mrzana”, neželjenog ženskog deteta koje će naslediti porodičnu kuću. Iako se nije rodio sin, rodio se mrzan i neće napustiti to višegeneracijsko imanje, nego će mrzan na njemu nastaviti da odgaja svoju porodicu. Bar neka uteha za njene koji su se nadali da će kuća ostati u vlasništvu porodičnog prezimena, kao da je u najmanju ruku u pitanju kraljevska porodica i kao da je kuća Bakingemska palata. Ovakvi stavovi, pored svega ostalog, utiču na poraznu statistiku Republičkog geodetskog zavoda koja kaže da su objekti za stanovanje u Srbiji u vlasništvu žena u samo 6% slučajeva, dok se ostala imovina u vlasništvu žena uglavnom svodi na parcele ili na selu na oranice manje od 2 hektara. 

Brat i sestra

odricanje od nasledstva
izvor: Žensko udruženje kolubarskog okruga

Običaji su često jači od zakona, i uprkos činjenici da Zakon o nasleđivanju još od kraja Drugog svetskog rata ne poznaje pol, prema istraživanju SeCons-a žene se u skoro 44% slučajeva odriču nasledstva u korist muških članova porodice. Žrtve koje sestra podnosi za brata opevavane su i prepričavane u srpskoj književnosti kroz vekove, time još više namećući ženama osećaj krivice ukoliko odluče da uzmu svoj deo nasledstva i to do te mere da se ni ne kaže da je uzela svoj deo, nego se drznula da „uzme bratu”. A ako već odluči da „ne uzme nikome”, taj proces odricanja teče nekako jednostavno, čini se. Nakon smrti najbližih, dok smo još u fazi tugovanja, stigne poziv da se javimo radi raspodele zaostavštine i žena ode uglavnom već znajući zašto ide. Ne mora niko da joj kaže šta treba da uradi jer većina žena koje su se javljale ŽUKO-u tokom kampanje Koliki je moj deo? kažu da su odrastajući u svojoj porodici često čule da se od njih očekuje da se odreknu nasledstva u korist brata.

Posledice odricanja od nasledstva

Najveći broj žena navodi da im u kancelarijama gde su došle da daju izjavu niko nije rekao šta su posledice njihovih izjava i da izgovarajući „Odričem se u korist…” nisu znale da u budućnosti neće moći da ostvare pravo na socijalnu pomoć, ukoliko im bude trebala. Za tu činjenicu saznale bi u centru za socijalni rad kad bi, često usled trpljenja nasilja, napustile nasilnika i shvatile da im treba socijalna pomoć, pa zakucale na ta vrata da podnesu zahtev. I bivale bi odbijene jer Član 82. Zakona o socijalnoj zaštiti propisuje da osobe koje se odreknu nasledstva nemaju pravo na socijalnu pomoć u onom periodu u kom su mogle da se izdržavaju da se te imovine nisu odrekle. Ni ovaj zakon ne poznaje pol, međutim ako znamo da je samo 0,5% muškaraca isključeno iz nasleđivanja i da su žene mnogo češće korisnice socijalne pomoći, jasno je da se uprkos neprepoznavanju pola kroz ovaj član zakona vrši diskriminacija žena, i to one najranjivije grupe žena koja se nalazi u potrebi za socijalnom pomoći.

Kampanja Koliki je moj deo? sa Ženskim udruženjem kolubarskog okruga okupila je mrežu organizacija koje deluju kao Koalicija za ravnopravno nasleđivanje, čiji je cilj da utiče na smanjenje rodnih obrazaca po kojima je nasledstvo nešto što je rezervisano samo za mušku decu. Isključujući žene iz reda naslednika, dugoročno se utiče na veću izloženost siromaštvu žena. Bez ekonomske sigurnosti, žene su izloženije trpljenju nasilja u partnerskim odnosima jer nemaju gde da odu, nemaju kome se da se vrate. Pored toga, podložnije su manipulicijama partnera nasilnika da će odlukom suda njemu biti dodeljeno starateljstvo nad decom jer ona nije stambeno i finansijski zbrinuta. Žena bez imovine će teže započeti sopstveni posao jer će njen zahtev za kreditiranje biti odbijen zbog toga što nema imovinu kojom bi garantovala vraćanje tog kredita i, povrh svega toga, činjenica da odrasta sa saznanjem da je nedoljvno dobra jer je rođena neželjenog pola, često može imati nemerljiv uticaj na njen dalji život. Na kraju, vodeći računa da ne naruši odnose u porodici time što bi uzela svoj deo, žena često i nesvesno svoju decu uskraćuje za deo imovine koji bi im ostao od majke. Zbog toga u Srbiji nasleđujemo dedovinu i očevinu, dok je majčevina toliko retka da je i sam taj termin pri izgovoru čudan jer je nesvakidašnji. Majčevina se nasleđuje skoro samo onda kad majka nije imala braću kojima bi imanje moglo ostati.

Koalicija za ravnopravno nasleđivanje trenutno sprovodi nacionalno istraživanje o preprekama sa kojima se suočavaju žene u procesu raspodele nasledstva. Istraživanje treba da rezultira boljim uvidom u potrebe žena koje se nalaze u procesu nasleđivanja i preporukama za unapređenje celog tog procesa.

Podeli:
Default image
Katarina Ranković

Katarina Ranković je studentkinja Fakulteta političkih nauka u Beogradu, a u međuvremenu svoj aktivizam i želju za unapređenjem položaja žena iskazuje kroz rad na poziciji PR-a unutar Ženskog udruženja kolubarskog okruga. Njena strast je digitalni dizajn kroz koji društveno skrajnute teme podiže u centar interesovanja javnosti. Pored toga, aktivna je u omladinskom sektoru gde govori o potrebi mladih žena u seoskim područjima i bori se za njihov bolji položaj u društvu.