Više od jednog vijeka Nobelova nagrada dovodi nauku u središte pažnje svake godine nagrađujući nekoliko izuzetnih dostignuća. Mnogo je zaslužnih naučnika, oba pola, dostojnih nagrade, ali je samo nekolicina dobija. Žene su kroz istoriju primjetno nedovoljno zastupljene među dobitnicima.
U posljednje vrijeme ovom problemu se posvećuje sve više pažnje. Iako se situacija polako popravljala, žene su još uvijek nedovoljno zastupljene u najvišim ešelonima nauke.
Raspodjela žena dobitnica tri naučne kategorije Nobelove nagrade je prilično neujednačena, u odnosu na istorijski nagrađivani broj muškaraca: četiri nagrade za fiziku; osam za hemiju; a ostatak (12) za fiziologiju ili medicinu.
Kada je Nobelova nagrada za hemiju 2020. godine dodijeljena naučnicama Emanuel Šarpentje (Emmanuelle Charpentier) i Dženifer Dudna (Jennifer Doudna), to je bio prvi put da je nagrada za nauku podijeljena između dvije žene od nastanka Nobelove nagrade 1901. godine.
Iako broj žena u akademiji posljednjih decenija uveliko raste, žene su još uvijek manjina u STEM oblastima, kako po broju diplomiranih (posebno na Ph.D. nivou), tako i u istraživačkoj profesiji. Ipak u posljednjih 50 godina godine procenat žena kao članova akademije u naučnim oblastima porastao je sa 8% na 27%.
Šta je Nobelova nagrada i zašto se dodjeljuje?
Alfred Nobel bio je švedski pronalazač, preduzetnik, naučnik i biznismen koji je takođe pisao poeziju i dramu. Osim toga, Nobel je imao čvrsta mišljenja koja su se u to vrijeme smatrala radikalnima i bio je veoma zainteresovan za društvene probleme i probleme vezane za mir.
Kroz svoje istraživanje, Alfred je otkrio da bi kombinovanje nitroglicerina sa finim pijeskom – kizelgur – pretvorilo tekućinu u pastu koja bi se mogla formirati u stupove. Otvori za bušenje se tada mogu ispuniti ovim šipkama. Takođe je napravio kapicu za eksploziju ili detonator koji se mogao aktivirati paljenjem fitilja. Ovaj izum iz 1866. godine, poznat kao dinamit, je proslavio Alfreda.
Nakon njegove smrti, većinu Nobelovog bogatstva, prema uputama koje je uključio u testament koji je sastavio 1895. godine, trebalo je izdvojiti kao fond za dodjelu pet godišnjih nagrada „onima koji će tokom narednih godine donijeti najveću korist čovječanstvu”. Tako su stvorene Nobelove nagrade za fiziku, hemiju, fiziologiju ili medicinu, književnost i mir, te je 10. decembra 1901. godine, na petu godišnjicu Nobelove smrti, održana je prva ceremonija dodjele nagrade.
U ovom dokumentu, Alfred je izričito odredio institucije odgovorne za nagrade koje želi osnovati: Kraljevsku švedsku akademiju nauka (Royal Swedish Academy of Sciences) za Nobelovu nagradu za fiziku i hemiju, Karolinska institut (Nobel Assembly at Karolinska Institutet) za Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
Istorijska pristrasnost
Od 1901. godine do danas, bilo je 989 dobitnika Nobelove nagrade, uz činjenicu da su neki dobili ovo priznanje više od jednom. Samo 61 dobitnika Nobelove nagrade u istoriji su žene.
Poredivši broj dodjeljenih nagrada ženama po kategorijama Nobelove nagrade, 37 od ukupno 321 Nobela dodjeljeno je ženama u ekonomiji, miru i književnosti, a 24/637 u nauci – fizici, medicine i hemiji. Iz ovoga zaključujemo da je manji broj žena dobilo nagrade u kategorijama nauke nego u drugim oblastima.
Prestižna nagrada se dodjeljuje ljudima koji značajno napreduju u svojim disciplinama, stoga je bila dobrodošla promjena kada su Dona Strikland (Donna Strickland) i Frensis Arnold (Frances Arnold) dobile nagrade 2018. godine.
Dona Strikland je prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za fiziku nakon 1963. godine, dok je Frensis Arnold prva žena kojoj je dodjeljena Nobelova nagrada za hemiju nakon 2009. godine.
„Moja je izričita želja da se prilikom dodjele nagrada ne uzima u obzir nacionalnost, već da se nagrada dodijeli najzaslužnijoj osobi, bez obzira da li je Skandinavac ili ne”, izjava je Alfreda Nobela kada je utvrdio pravila za dodjelu nagrade u kasnim 1800-im.
S obzirom na to da je muška nadmoć bila ukorijenjena u tadašnjem društvu, možda i nije iznenađujuće što nije postojao zahtjev za rodnim paritetom.
Iako su rodne i etničke nejednakosti smanjene na drugim nivoima nauke, Nobel ne bi mogao da predvidi da će nagrade postati utočište „bijelih” muškaraca, te da žene i „ne-bijelci” nisu jednako dobrodošli.
Da bi se utvrdio osnovni problem i stvorilo rješenje za ovaj problem, potrebno je odgovoriti na niz pitanja.
- Da li su naučnici sami seksisti?
- Postoje li rodne predrasude među predlagačima i članovima odbora u različitim fazama procesa selekcije Nobelovaca?
- Postoji li nejednakost koje utiče na broj žena koje se bave naukom i broj žena koje primaju nagrade?
Lista nobelovaca mora početi sa Marijom Kiri (Maria Curie), koja je bila prva žena koja je dobila nagradu 1903. godine, uprkos velikim poteškoćama. Trenutno ima priznanje da je jedina ženska osoba koja je dobila dvije Nobelove nagrade – za fiziku 1903. i hemiju 1911. Marija Kiri predstavlja izuzetan primjer, iako svakog dobitnika Nobelove nagrade treba da poštujemo kao divnog uzora.
Curie je blisko sarađivala sa svojim suprugom Pjerom Kirijem (Pierre Curie), ali Francuska akademija nauka (FAS) izostavila je njeno ime iz originalne nominacije za Nobelovu nagradu 1902. godine.
Istorija bi bila sasvim drugačija da matematičar i član Nobelovog komiteta, Magnus Gustav Mitag-Lefler (Magnus Gustaf Mittag-Leffler) nije uskočio da podrži žene u nauci.
Francuska akademija nauka je 1902. godine nominovala Anrija Bekerela (Henri Becquerel) i Pjera Kirija – izostavivši Mariju – kao kandidate za Nobelovu nagradu za fiziku. Mitag-Lefler je obavijestio Pjera o situaciji, te je Pjer poslao pismo Nobelovom komitetu: „Nobelova nagrada za istraživanje radioaktivnosti koja nije priznala da je Marija imala ključnu ulogu bila bi parodija.” Nakon ovoga, nominacija iz 1902. godine za Madam Kiri bila je odobrena 1903. godine.
Kiri je 1911. godine dobila drugu Nobelovu nagradu za hemiju, za otkriće polonijuma i radijuma, uprkos svim izazovima i previranjima u njenom ličnom i profesionalnom životu u to vrijeme.
Bila je mentor svojoj kćerki, Ireni Žolio-Kiri (Irène Joliot-Curie), koja je 1935. godine podijelila Nobelovu nagradu za hemiju sa svojim mužem. Porodična dinastija Kiri ima čast da posjeduje ukupno pet Nobelovih nagrada.
Publikacija The Leaky Pipeline
Iako se rodni jaz smanjuje, akademska atmosfera i klima se veoma sporo mijenjaju. Dio ovog problema detaljno je obrađen u publikaciji A Leak in the Academic Pipeline. Kako da ubrzamo kulturnu promjenu da bismo smanjili rodne razlike u Nobelovoj sferi je ključno pitanje koje je potrebno riješiti.
Žene su istorijski zauzimale mnogo manje pozicija u akademskim krugovima nego muškarci; stoga je prirodno očekivati više muških nobelovaca nego ženskih.
Ali u posljednjih nekoliko decenija, udio žena u naučnim oblastima je porastao. Između 1970. godine i 2019. godine procenat žena u naučnim oblastima je porastao sa 8% na 27%.
Bez obzira na ovo, procenat dobitnica Nobelove nagrade je još uvijek nizak i stvara utisak da postoji rastući rodni jaz uprkos ovoj fundamentalnoj promjeni u demografiji.
Univerzitet u Kopenhagenu sproveo je istraživanje, koje se bavi statistikom da li je manji procenat žena u akademiji zapravo razlog za razliku između broja muškaraca i žena kojima je dodjeljena Nobelova nagrada.
U toku istraživanja, uporedili su rodne podjele među naučnicima koji rade u ovim oblastima sa onima među dobitnicima Nobelove nagrade za fiziku, hemiju, ekonomiju, te fiziologiju i medicinu.
Dobijeni rezultati upućuju na to, da se ženama Nobelova nagrada dodjeljuje daleko rjeđe nego što to ukazuje omjer polova na fakultetu, te koriste rodnu distribuciju viših članova fakulteta u SAD-u kao zamjenu za međunarodnu distribuciju.
Ovo istraživanje je pokazalo da je vjerovatnoća favorizovanja muškaraca na dodjeli Nobelove nagrade za nauku ~96%.
Žene se još uvijek susreću s poteškoćama da budu zapažene i promovisane na poslu u mnogim organizacijama u kojima dominiraju muškarci, a koje se i dalje pridržavaju predmodernih kulturnih normi.
Govoreći o poteškoćama u akademskoj zajednici, mora se postaviti pitanje zašto je Strikland, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za fiziku nakon 55 godina (sa 59 godina), toliko dugo bila vanredni profesor uprkos decenijama istraživanja i podučavanja.
Alesandro Strumia (Alessandro Strumia), viši naučnik, izjavio je da su „fiziku izmislili i izgradili muškarci”, pokazujući da je šovinizam i danas veoma zastupljen.
Čak je u jednoj od svojih izjava rekao da fizika „postaje seksistička prema muškarcima”. Štetni stavovi pojedinaca poput Strumije samo doprinose povećanju rodnog dispariteta u STEM (Science, Technology, Engineering and Mathematics; Nauka, Tehnologija, Inžinjerstvo, Matematika) oblastima.
Žene koje su promijenile svijet, ali se i dalje smatraju nedostojnima Nobela
Teško je procijeniti broj izuzetno talentovanih žena koje je Nobelov komitet možda zanemario. Činjenicu da su desetine, ako ne i stotine žena doprinijele otkrićima i istraživanjima za dobrobit čovječanstva, priznali su istoričari nauke i drugi naučnici. Nećemo znati koliko je žena nominovano za nagradu jako dugo zbog ugovora o povjerljivosti, koji informacije o nominacijama čuva u tajnosti 50 godina. Međutim, neki naučnici uspjeli su da se provuku kroz pukotine i postanu dobro poznati široj javnosti:
Fizika: Nakon što je Dona Strikland dobila Nobelovu nagradu za fiziku 2018. godine, prekinula je niz od 55 godine bez ženskih dobitnika prestižne nagrade u ovom polju.
Mildred Dreselhaus (Mildred Dresselhaus) i Vera Rubin su samo neke od značajnih fizičarki koje su postavile temelje za dalja istraživanja i velika otkrića, a da nisu odlikovane Nobelovom nagradom.
Ne samo to, već je njihov rad bio direktna osnova za djela koja su naknadno drugima donijela Nobelove nagrade.
Zajednici fizičara će zauvijek nedostajati ljudi poput Mildred Dreselhaus (umrla 2017.), s pravom nazivana Kraljicom ugljenika. Njen doprinos nauci bio je ogroman: otkrivanje elektronske strukture ugljenika i otvaranje puta za otkriće fulerena, ugljeničnih nanocevi i grafena.
Njen istraživački rad inspirisao je dalja istraživanja, koja su kasnije nagrađena sa još dvije Nobelove nagrade – 1996. za hemiju, koju su podijelili Robert Karl (Robert Curl), Ser Harold Kroto (Sir Harold Kroto) i Ričard Smoli (Richard Smalley) za njihovo otkriće fulerena, i 2010. za fiziku, koja je dodijeljena Andreu Gejmu (Andre Geim) i Konstantinu Novoselovu za eksperimente u vezi sa dvodimenzionalnim materijalom grafena.
Iako je njen rad postavio temelje za dalja otkrića, nikada joj nije bila dodjeljena Nobelova nagrada.
Vera Rubin (umrla 2016.) pružila je prve dokaze o postojanju tamne materije. To je bilo među najvažnijim otkrićima u astronomiji, objašnjavajući mnoga zapažanja koja su decenijama zbunjivala naučnike. Ipak, ona nikada nije dobila priznanje za ovaj rad. Nobelove nagrade su 2011. umjesto toga dodeljene trojici muškaraca, Solu Perlmateru (Saul Perlmutter), Brajanu Šmitu (Brian Schmidt) i Adamu Risu (Adam Riess), za otkriće ubrzanog širenja Univerzuma kroz posmatranja udaljenih supernova.
Argument koji se često čuje protiv Nobelove vrijednosti Vere Rubin je da je tamna materija još uvijek tehnički teorijska. Ovo bi bio sjajan argument, da nije činjenice da su ljudi koji su otkrili tamnu energiju – ne manje važnu od tamne materije, ali ni manje „teorijsku” – bili nagrađeni nagradom 2011. Njihova zapažanja desila su se tek 20 godina nakon što je Rubin uradila svoj posao.
Hemija: Poznato je da je Ketrin Blodžet (Katherine Blodgett) veoma blisko sarađivala sa svojim mentorom Irvingom Langmjurom na površinskim slojevima molekula. Njena metoda za sekvencijalni prijenos organskih molekularnih slojeva s površine vode na staklenu ili metalnu podlogu proširila je jednoslojne tanke filmove Irvinga Langmjura u treću dimenziju i postala poznata kao Langmjur-Blodžet tehnika.
Njen doprinos pomogao je u postavljanju temelja za neke od naprednih protokola koji se danas koriste u dizajnu i proizvodnji materijala. Međutim, samo je Langmjur dobio Nobelovu nagradu 1932. godine, a Blodžet nikada nije nominovana za tu čast.
Najpoznatiji primjer žene koja je trebala biti – ali nije – dobitnica prestižnog priznanja kao što je Nobelova nagrada je nuklearna fizičarka Liza Majtner (Lise Meitner) (1878–1968). Ona je izostavljena iz Nobelove nagrade za hemiju koju je dobio samo hemičar Oto Han (Otto Hahn), iako su njih dvoje decenijama radili zajedno kao ravnopravni partneri.
Mogućnost Nobelove nagrade za otkriće nuklearne fisije pojavila se odmah nakon njenog otkrića 1939. Nekoliko godina kasnije, 1945., Han je dobio nagradu za hemiju, iako su članovi zajednice nuklearne nauke znali koliko je važnu ulogu imala Majtner u ovom otkriću. Prema pravilima Nobelove nagrade, nominacije (iako ne i razmatranja) postaju dostupne istraživačima nakon 50 godina, stoga danas znamo da je Majtner bila nominovana čak 48 puta za Nobelovu nagradu.
Fiziologija ili medicina: Ester Lederberg blisko je sarađivala sa svojim suprugom, Džošuom Lederbergom, na rezistenciji na antibiotike. Međutim, kao i mnogi, ona nije dobila Nobelovu nagradu za medicinu. Ipak, njen muž jeste 1958. godine, i umjesto sa njom, podijelio ju je s još dvojicom muškaraca.
„To je grupa od četiri osobe koja je radila na istraživanju”, izjavila je Rebeka Ferel (Rebecca Ferrell), biologinja koja je istraživala Lederbergov život. „Tri muškarca su dobila nagradu, a ona je stavila rukavice, obukla dugu haljinu i posmatrala iz publike.”
Rozalind Frenklin (Rosalind Franklin) je nesumnjivo jedno od najvećih imena nauke. Najviše se pamti po svom otkriću strukture dvostruke spirale DNK. Frenklin je spojila svoju ljubav prema hemiji sa složenim matematičkim analizama i koristila je kristalografiju rendgenskih zraka kao eksperimentalni alat da obezbijedi dio DNK slagalice koji nedostaje. Njena otkrića zauvijek su promijenila naše razumijevanje kako život funkcioniše. Kasnije je Nobelova nagrada za medicinu dodijeljena trojici muških naučnika 1962. godine, Frensisu Kriku (Francis Crick), Džejmsu D. Votsonu (James D. Watson) i Morisu Vilkinsu (Maurice Wilkins), za otkrića povezana sa molekularnom strukturom nukleinske kiseline i njenim značajem za transfer informacija u živim bićima.
Važno je napomenuti da je Frenklin umrla 1958. godine. Uprkos tome, mogla je biti nominovana posthumno za Nobelovu nagradu u to vrijeme, prije promjena u Nobelovoj politici 1974. godine.
Gore navedeni primjeri naglašavaju da je suradnja između muškaraca i žena pomogla da ova naučna dostignuća budu moguća.
Zašto su onda samo muškarci nagrađivani, a žene nepriznate?
Zašto su sve osim 4 Nobelove nagrade dodijeljene ženama podijeljene s muškarcima, kao da žene nisu sposobne za pojedinačno prepoznavanje?
Neki od ovih slučajeva mogu se pripisati „Matildinom efektu”, neetičkoj praksi pripisivanja ženskih dostignuća muškarcima. U drugim slučajevima, ovi obrasci mogu biti posljedica jasne i jednostavne rodne pristrasnosti, pravila koja sprječavaju da više od tri osobe dijele nagradu, i/ili politike da nijedna nominacija ne može biti dodijeljena posthumno.
Strukturalni problem
Umjesto traženja krivca, stalni rodni disparitet u istoriji Nobelove nagrade u posljednjih 100 godina mora se iskoristiti za učenje i napredak. Prije svega, i muškarci i žene moraju preuzeti odgovornost za ovaj problem i prihvatiti i provesti strukturne promjene.
Prema izvještajima, Goran Hanson, stalni sekretar RSAS-a (Royal Swedish Academy of Sciences), priznao je da su „razočarani, gledajući to u širem kontekstu, da nema više žena koje su nagrađene.” On je tvrdio da „nema nikakve značajne šovinističke pristrasnosti u odborima”, što je donekle bilo kontradiktorno.
Iako nemamo razlog da dovodimo u pitanje njegove motive, pogled na web stranicu RSAS otkriva da je svaki od Nobelovih komiteta za fiziku, hemiju i medicinu za 2018. imao šest članova, od kojih su pet bili muškaraci. Istina je da veći broj žena u komitetu ne bi nužno značilo veći broj dobitnica nagrade isključivo na osnovu pola, kao što ne bi ni trebalo, ali ova neravnoteža je znak ozbiljnijih sistemskih problema.
Nedavno istraživanje ukazuje da su u prosjeku samo 16% članova akademije žene. Žene čine samo 8% FAS-a (French Academy of Science), dok RSAS, koji je sačinjen od 600 članova, ima samo 13% ženskih članova.
Takođe je važno napomenuti da svakog oktobra članovi RSAS-a glasaju kako bi odredili ko će dobiti Nobelove nagrade za fiziku, hemiju i ekonomiju.
Svi Nobelovi komiteti bi trebali uključiti pravičan i jednak broj muškaraca i žena. Isto tako, akademije širom svijeta, sa prosjekom od 16% žena, moraju poboljšati omjer polova u svom članstvu. Članovi RSAS-a su takođe kvalifikovani predlagači; stoga im naučna zajednica može dostaviti imena uzornih žena za Nobelovu nagradu.
Takođe, svi naučnici bi trebali proaktivno preporučiti naučnice Nobelovcima u ovim disciplinama, navodeći zašto zaslužuju da budu nominovani za Nobelovu nagradu. Predlagači mogu predložiti više od jednog pojedinca, a nominovanog može predložiti više predlagača. Što je veći broj nominacija, veće su šanse da neko privuče pažnju komisije. Kvalitet je vrlo važan, ali i kvantitet je vrijedan.
Očigledno, ne možemo nagraditi te „izostavljene“ žene zasluženom Nobelovom nagradom, ali možemo stvoriti bolju Nobelovu istoriju od sada.
Međutim, možda postoji jedana ohrabrujuća činjenica: Broj dobitnica PCM-a (Fizika, Hemija, Medicina) u prve dvije decenije ovog vijeka već je premašio broj dobitnica PCM u prvih 100 godina Nobelove istorije.
Ne bi bilo nezamislivo, uz predstavljanje zasnovano na zaslugama, priznati ~100 Nobelovih naučnica do 2100. godine. Kako prepoznajemo više žena naučnica, tako ćemo steći i više uzora da inspirišemo, privučemo i zadržimo žene u STEM-u.
Uz brojna rodno zasnovana pitanja koja bjesne u medijima, zabavi, politici i tehnologiji, naučnoj zajednici je potreban svoj poseban pokret #MeToo. Neophodno je istaknuti činjenicu da su sve vrste rodnih predrasuda – nesvjesne, neprepoznate, neizgovorene, neželjene i/ili nenamjerne – potpuno neopravdane.
Uprkos svojim ograničenjima, Nobelove nagrade privlače veliku pažnju javnosti na nauku i podsećaju ljude da osnovna istraživanja mogu biti od velike koristi društvu.
