Dobar razlog da se vidimo # Lorena Vlahovski

Koji su ciljevi tvojeg kreativnog rada općenito?

Kada uzmem riječi “kreativnost” i “ciljevi”, jako mi je to teško spojiti, zato što je kreativnost toliko fleksibilna, nema početak ili kraj, već je kao rijeka koja teče kroz nas. I onda kad je povezujemo s riječi “cilj”, koji se veže uz strukturu, planiranje, jako mi je teško odgovoriti na to pitanje. Ali definitivno kroz sve što radim otkrivam svoju kreativnost. Spoznajem i dopuštam si ju na neki način; i što je najbitnije, dijelim ju s drugima. Volim dijeliti s drugima, poticati druge i motivirati ih da i oni svoju kreativnost pronađu u sebi. Što god to za njih bilo. 

Svi znamo da smo zapravo svi kreativni. Za nekoga je to kreativno rješavanje problema u IT industriji, na primjer. Ljudi misle da je kreativnost samo vezana uz umjetnost, a to je zapravo puno širi pojam.

Tvoja Once upon a time in Croatia zajednica je nedavno navršila godinu dana. Možeš li s nama podijeliti kako je zaživila ta ideja?

Krenulo je sve u šestom mjesecu prošle godine. Svi znamo u kojem smo bili tada kolektivnom periodu lockdowna i korone i svega ostaloga. To je nekako došlo spontano, ali kao da me život puno duže pripremao na ovaj korak koji nisam imala u planu. U šestom mjesecu prošle godine meni su otkazani svi termini koje sam trebala odraditi kao cruise menadžer na brodovima po Jadranu. Zapravo, sve je bilo otkazano; bilo koji planovi za budućnost koja je onda postala vrlo neizvjesna. Ali, time se otvorilo vrijeme i prilika za ono što volimo raditi, bez obzira što nam to donosi. 

Ja sam u tom trenutku zbog lockdowna imala više vremena za čitanje knjiga. Rekla sam si da se sada napokon mogu posvetiti čitanju literature o slavenskoj mitologiji koju obožavam. Prije sam išla na predavanja o toj temi i tako sam upijala sadržaj, ali sam sada dobila priliku da dublje uđem u tu temu. Od prije sam se bavila prezentacijskim vještinama i storytellingom (pripovedanjem, pričanjem priča) kao načinom strukturiranja sadržaja. Volim se igrati s dizajnom. Sve te moje ljubavi su se u nekom trenutku spojile u jednu kada sam odlučila da bih to mogla stavljati na društvene mreže s obzirom da je bilo puno vremena. Nisam imala konkretni posao. Imala sam osjećaj u sebi da ništa ne radim i da trebam osjećaj vrijednosti koji dijelim s drugima. Tako je sve krenulo. Onda sam vidjela da je jako dobar feedback na sve te pričice. 

Godinu dana kasnije, jedino što mogu i želim raditi je to što radim, a to je Once upon a time in Croatia. Rekla bih da je to pronašlo mene, a ja sam se usudila. Naravno, bilo je tu i straha, ali ono, bacam se na glavu – pa što bude!

Što je bilo najlakše i najteže u procesu ostvarivanja ideje o Once upon a time in Croatia?

Definitivno najlakša mi je kreativnost – ta mogućnost razvoja velike, široke priče o našoj baštini. Jednostavno vidim da nema kraja i to me jako veseli. Tako da, mogućnosti za teme i podteme ima jako puno pa i kreativnost nekako dolazi sama od sebe. I planiranje sadržaja s te strane, odnosno kako i na koji način ću dozirati da ipak ljudi po malo upijaju tu priču. Uglavnom na profil dolaze ljudi koji jako malo ili nimalo ne znaju o našoj mitologiji, ali se zanimaju za to pa trebaju krenuti od početka. Vidim da mi se jedno slaže na drugo bez pretjeranog mog truda, na čemu sam jako zahvalna. 

Ono što je najveći izazov je stavljanje u strukturu, u formu od koje ću moći živjeti. To je neizvjesnost, jer spajam ono što volim s načinima na koje mogu živjeti od toga, a da to ima i vrijednost za zajednicu i za ljude koji to prepoznaju. To je sweet spot kojeg još uvijek tražim. 

Ovo ljeto je, na primjer, otvorilo mnoge mogućnosti za raznorazne suradnje i ja ih objeručke prihvaćam. Vidim da u tome leži konkretna budućnost. U povezivanju i suradnji s komplementarnim temama kroz razne edukativne forme i sadržaje. Tu se još uvijek tražim, ali to je proces koji se ne dogodi iz dana u dan pa je to normalan dio puta.

Pričanje priča (storytelling) je za tebe jako važna vještina. Gdje si ju izbrusila i kako se njome služiš u svom kreativnom radu? 

Prvi susret s tom vještinom, a storytelling je, na kraju, ipak vještina, bio je u studentskoj udruzi eStudent kada sam prije 5-6 godina otkrila koncept soft skill treninga, odnosno treninga mekih vještina. Prvo sam bila sudionik takvih treninga gdje smo učili time management (upravljanje vremenom), motivaciju, komunikacijske vještine i slično. U jednom trenutku sam dobila priliku da budem trener takvih edukacija, što me je jako privuklo. Moj tim i ja smo kreirali teme koje bismo voljeli davati drugima. Unutar toga je u jednom trenutku došao storytelling kao tema uz prezentacijske vještine. To je bila jedna od tema koja me jako, jako privukla. To je bio korak prije svih ostalih i jedan krak koji me vukao do storytellinga. 

Drugi krak je bilo razvijanje startup ideje paralelno s time. Tu sam morala pričati i prezentirati ideju na najzanimljiviji mogući način. Opet je storytelling ušao na velika vrata u moj život jer je upravo to bio način da na najzanimljiviji i najprirodniji način ispričam nešto što je apstraktno. 

I ono što najviše volim ostaviti za kraj je da od malena volim mistične teme i volim proučavati svijet misterija. U tom grmu leži svijet moći bajki, arhetipova i samog mita kao jednog mogućeg putokaza za naš cijeli život. Tu sam vidjela koliko zapravo storytelling nije samo vještina, već možemo izvući mnogo mudrosti iz naših bajki i mitova. I onda se nekako sve spojilo u jedno. Shvatila sam da je storytelling, odnosno pripovijedanje (voljela bih da više koristimo našu riječ) moja ljubav, pa sam spojila kako nešto reći sa sadržajem o slavenskoj mitologiji, narodnim vjerovanjima i mudrostima. U svemu onome što mi danas uzimamo zdravo za gotovo leži puno više toga.

Na koje načine dolaziš do relevantnih izvora poput etnografske teorije i primjera slavenskih priča?

Krenula sam sama kopati po internetu. Došla sam prvo do knjiga Vitomira Belaja i Radoslava Katičića, naših poznatih filologa koji su se najviše bavili slavenskom mitologijom. Međutim, jedna knjiga ti krene otvarati drugu knjigu, pa druga treću i onda se to tako zarola. Ono što paralelno jako volim istaknuti je da puno znanja, korisnih i zanimljivih informacija i činjenica pronalazim u diplomskim i doktorskim radovima koji često znaju stajati u bespućima interneta. Kad se napiše diplomski je to to, a zapravo ima puno više potencijala za taj sadržaj kako bi se približio široj javnosti. Tako da najviše gledam da je to na kraju krajeva stručna literatura jer ima puno izvora o našoj mitologiji, ali je malo relevantnih; tako da se trudim osloniti na nešto što je prošlo kroz akademsku zajednicu.

To dosta ljudi zapravo ne zna, da se diplomski radovi moraju upisati u bazu, odnosno da postoje i u fizičkom obliku u knjižnicama fakulteta i u digitalnom obliku na Hrčku. Tako da je to uvijek dobar izbor bez obzira koja tema bila u pitanju.

Apsolutno. Tako da pozivam sve da nauče puno iz diplomskih radova. Inače, ja sam toliko zavoljela storytelling da sam ga uključila i u svoj diplomski rad. Kada želite napraviti prvi korak u istraživanju nečega, pogledajte diplomske radove jer su oni već sukus jednog šireg istraživanja.

Zašto bajke nisu samo za djecu, koji je njihov potencijal?

Bajke odraslima pružaju svijet arhetipova. To je svijet koji komunicira nama kroz određene slike i emocije. Uvijek vješticu povezujemo s nečim zločestim, a to je u nas ugrađena slika koja više govori o jednom aspektu naše osobnosti. Bajke nam služe da slikovito zapamtimo priču pa da ju lakše prenosimo dalje. Ali kada se dublje uđe u nju onda vidimo koliko ona priča priču o nama samima. 

Svi likovi u mitovima i bajkama na slikovit način dočaravaju nas same, svijet i svemir oko sebe. Zato mi je zanimljivo bajku proučavati na mikro razini, a mit na makro razini. Mislim da sam već sto tisuća puta spomenula knjigu Žene koje trče s vukovima, jer me to poguralo u svijet u kojemu sam spojila ljubav prema bajkama pogled na bajke na jedan drugačiji način.

Na svojoj platformi Once upon a time in Croatia pričaš o arhetipovima Peruna, Mokoš i Velesa. Koja je uloga arhetipova u pričanju priča?

Kada čitamo priču o nekom bogu, primjerice Perunu, vidimo njegove osobnosti i ono što on metaforički predstavlja. Ljudi ne znaju da je velika većina mitskih priča samo jedna velika alegorija, personifikacija ili metafora. Osobine jednog boga ili kroz ono što on predstavlja, možemo prepoznati u samima sebi. Možemo lako ili prepozanti one vještine koje bismo voljeli više razviti, ili prepoznati gdje smo sada. 

Na primer, Perun predstavlja energiju reda. To znači da je on jako organiziran, vladar je, lider u današnjem smislu riječi. A Veles, koji je njegov suparnički bog, je s druge strane jedan jako spontan tip koji se prepušta hedonističkoj kreativi i slatkom dijelu života. Kada vidimo kako oni funkcioniraju u mitskoj priči, možemo vidjeti aspekte i jednoga i drugoga u sebi. Odnosno, možemo probuditi u sebi osobine Peruna ili se prepoznati u osobinama Velesa. To je nešto što na blag način pokušavam približiti ljudima. Kada sam se dotakla te teme u svojem eBooku, vidim da ljudima dosta pomaže. 

Možeš li našim čitateljima ispričati jednu kratku slavensku priču i objasniti njezinu važnost?

Ovo nije bajka u klasičnom smislu riječi, ali bih voljela objasniti jednu narodnu poslovicu, odnosno izreku koju volimo reći. Postoji mnogo izreka koje govorimo u svakodnevnom životu, a ne znamo da iza toga stoji slavenska mitologija  Kada kažemo rečenicu poput “Ne znam je li ovo san ili java”, iza toga se skriva slavenska mitologija koja nam govori kako su naši stari doživljavali cijeli svemir. Doživljavali su ga kroz veliko stablo svijeta, što je karakteristično za većinu drevnih civilizacija. 

To veliko stablo svijeta možemo zamisliti kao hrast, vrbu ili jelu. U njemu su se nalazila tri svijeta. U jednom svijetu se nalazi svijet bogova. To je svijet koji pripada krošnji drveta.  Govori se da je tamo stolovao jedan veliki orao ili sokol, odnosno bog Perun, a sam svijet se zvao prav. Kaže se da je njegov dvor bio na suhoj grani drveta. 

Onda dolazimo do srednjeg dijela, do debla stabla svijeta koje predstavlja naš svijet, svijet ljudi, odnosno materijalni svijet. Taj svijet se nazivao jav ili java. 

Sada nam je puno jasnije kada kažemo “Ne znam je li ovo san ili java” da je java naziv za svijet u kojemu se nalazimo. Oko tog srednjeg dijela svijeta zuji jako puno pčela koje na neki način komuniciraju između svijeta gore i svijeta dole. 

Sada dolazimo do zadnjeg dijela velikog stabla, a to je korijenje. Ovaj svijet pripada bogu Velesu koji je često prikazan kao zmija, zmaj, a nekad i kao medvjed. Za zmiju se govorilo da leži u gnijezdu na vodi u korijenu stabla svijeta. To gnijezdo je bilo napravljeno od crne vune, ali za sada ne želim dalje pričati i ulaziti dublje u priču o povezanosti s vunom i daljnjim razvojem priče. Taj zadnji svijet je bio slika onoga što danas znamo kao raj. Duše predaka su odlazile u taj svijet podzemlja za kojeg se govorilo da je svijet vječnog proljeća tako da njima zapravo nije bilo loše. Oni su živjeli u zelenilu, u prostoru s velikim livadama, puno mahovine i drveća. To je bilo jedno vlažno i toplo mjesto. Naši stari su vjerovali da ptice selice tamo provode svoje dane i čekaju novo proljeće. 

Evo koliko jedna rečenica, odnosno riječ poput jave skriva.

Nisam znala da slavenska mitologija ima samo taj jedan zagrobni život?

Naši stari nisu vjerovali na dualistički način u smislu da postoji dobro i zlo. Pa u tom smislu riječi nisu postojali raj i pakao. Postojao je samo jedan svijet u koji su sve duše predaka odlazile. To nije bilo ništa loše, nego dapače. Jednako kako je postojao svijet bogova, tako je postojao i svijet predaka. Preci su uživali puno poštovanje od ljudi koji su u tom trenutku živjeli na zemlji. Taj moment dualizma nije postojao, a s te strane ni grijeh nije postojao. S druge strane su bili obredi kojima je čovjek htio kroz svoje djelovanje doprinijeti energiji stvaranja svijeta.

U zadnje vrijeme primjećujemo popularizaciju slavenske mitologije, kako tumačiš taj trend? 

Nemam neki racionalni odgovor na ovo pitanje, ali možda smo svi počeli osjećati neku dublju prošlost. Ubrzano je doba, gdje se događaju konstantno neke velike promjene, i osobno i kolektivno. Inače u doba velikih promjena i kaosa se rađaju neke nove ideje i nove tendencije i inicijative. Jednostavno kao da ljudi osjećaju i žele upoznati bolje svoje korijene. Nije im to nametnuto već je prirodno došlo iz promatranja prirode. Rekla bih da se ljudi sve više i više vraćaju prirodi. Automatski je to mindset koji kolektivno i komplementarno spajamo s drugim. Netko tko voli prirodu, automatski ima tendenciju prema kreativnosti i istraživanju. Rekla bih da je to sve vezano pa gdje se pojavi jedno se pojavi drugo i onda mitologija dolazi kao nešto što je dio našeg genetskog zapisa. Često mi ljudi na profilu komentiraju da svi znamo sve o grčkoj i rimskoj mitologiji, a ne znamo da imamo primjerice našeg boga gromovnika. 

Zašto je za tebe upravo slavenska mitologija važna?

Baš zato što se s njom mogu najbolje povezati. Ja imam hrvatske i češke krvi pa mi je zanimljivo koliko je narod Slavena kao takav velik. To je jedna od možda najvećih svjetskih grupa naroda i unutar sebe imamo mnogo poveznica između jednih i drugih. Vidim koliko ja kroz učenje, spoznavanje i osjećanje naših bogova mogu prepoznati u svojoj okolini. 

Živim u drvenoj kući koja je bila kuća moje prabake. Kuća ima određene drvene znakove na pročelju ispod krova. Ja to nisam ispočetka uopće doživljavala, a onda sam počela istraživati o našoj mitologiji. Naš glavni slavenski bog Perun ima svoj znak (okrugli sa cvijetom unutra) i ja primijetim u jednom trenutku da se taj znak nalazi na mojoj kući! Onda sam počela to primjećivati i na drugim starim drvenim kućama.

Vidim da je slavenska mitologija svugdje oko nas. To je nešto što imamo priliku doživjeti samo s našom mitologijom, jer je tu oko nas.

Dosta ljudi nije svjesno da kada je kršćanstvo došlo na naše prostore, nije došlo na prazan prostor. Zateklo je ovdje sustav vjerovanja i običaja s kojima se asimiliralo, stopilo, a samim time i preživjelo. Primjerice krijesovi i prvomajsko drvo. To su tradicije koje sežu puno dalje od kršćanstva koje nam je prva asocijacija kada pomislimo na te stvari.  

Istina. Dobro si spomenula običaje jer baš u običajima se još uvijek skriva jako puno mitske priče. Na primjer svadbeni običaji. Ljudi danas nešto rade po defaultu, a ni ne znaju zašto. Mene to zašto najviše privlači i u tom grmu leži zec. Kad ljudi žele shvatiti širi kontekst, onda se dobiva put prema prošlosti koja je bilo prije kršćanstva.

Koji su daljnji planovi razvoja Once upon a time in Croatia?

Ono što bih mogla reći je da imam neki plan i strategiju. Sve je to stavljeno na papir. Ali onda u život dođe – život; dođe spontanost, koju nisam planirala tako da se veselim tim novim momentima koji me ugodno iznenade. 

Ono što donosi ova jesen, odnosno kraj godine je novo druženje s mojom dragom prijateljicom Biljkoljupkom, Martinom Tutom, s kojom smo krenule na Put junakinje kroz Gacku dolinu gdje spajamo njezin svijet ljekovitog bilja i slavenskih priča u jedno prirodno okruženje Like. To je jedno žensko druženje na koje smo krenule na ljeto i okupile 30-ak junakinja. 16. i 17.10. krećemo u jesensku avanturu tako da se tome jako veselim. 

Sa svojom drugom prijateljicom Kristinom iza 7 gora, mojom slavenskom dušom iz Srbije, planiram raditi novu radionicu posvećenu elementu zemlji kroz slavenske bogove i bića. Do sada smo obradili vjetar u proljeće i vatru u ljeto. Zemlja je nekako prigodna za jesen tako da nas to čeka ovih narednih dana. 

I vjerojatno će biti još jedno iznenađenje za koje se još malo morate strpiti za čuti. I ono što se jako veselim je kreiranje ženskih krugova pripovijedanja s jedne strane te stapanja i povezivanja sa ženskim slavenskim arhetipovima i tradicijom. To je intimni krug gdje dijelimo svoje priče o tome kako se povezujemo sa svojom prošlosti. Eto, to je ono što planiram, a vidjeti ćemo što će onda vrijeme donijeti od svega toga.

Koja je veza između žena i bajki? Zašto baš ženski krugovi?

Nisam imala veliki plan raditi ženske krugove koji su sve više popularni. Činjenica je da moj profil prati 75% žena. I bajke i mitove treba slušati i čitati sa srcem, otvarati svoju intuiciju i otvarati iracionalni dio sebe. Ženama je to lakše, iako naravno, mi svi u sebi imamo i mušku i žensku energiju – ako ćemo to nazivati kroz ta dva arhetipska principa. Definitivno su se žene pokazale kao one koje su prijemčljivije ovim temama. Osobno vjerujem da je to zbog naše intuitivne prirode gdje onda možemo čitati između redaka i bajke i mitove te povezivati svoje srce, otvarati se, pokazivati ranjivost i osobni razvoj, odnosno kako povezujemo neke dijelove sebe s drugima. 

Trebamo napomenuti našim muškim gledateljima i slušateljima da se ne trebaju obeshrabriti. Trebaju i oni pratiti priče, jer ima sigurno i nešto za njih.

Apsolutno. Perun i Veles su definitivno muški mitski superjunaci. Ovo si super spomenula. Zapravo svaki film ima arhetipove u sebi, a uglavnom su to muški superjunaci. Ja još razmišljam kako bih uklopila muški dio populacije. Ne bih htjela njih izostaviti, ali vidjeti ćemo što će vrijeme donijeti. Možda će to biti neki mješoviti krug na kojemu ćemo se fokusirati na otvorenost, što ne mora biti samo sa ženskim ili muškim krugom. Za sada je ovakav plan, a onda ćemo vidjeti što će biti!

Ceo razgovor možete poslušati u sklopu podcasta “Dobar razlog da se vidimo” na Spotify-u, Youtube-u i Deezer-u u produkciji Amplitude magazina.