Iva Peručić i Maja Subotić Šušak su imena koja stoje iza hrvatskog Paprat kolektiva. Njihovo zajedničko ostvarenje objedinjuje arhitekturu, dizajn, umetnost i botaniku sa fokusom na ekološka rešenja i održivost. Umetničke instalacije, ekološki projekti i radionice su samo početak i deo onoga što je Paprat kolektiv do sada stvorio. Kako za svoje projekte kažu da su fokusirani na otkrivanje povezanosti ljudi sa prirodom, sa Paprat kolektivom smo razgovarale o premisi njihovih projekata u praksi, kao i o održivosti u dizajnu i arhitekturi.
Kako je došlo do spajanja vizije Ive i Maje u Paprat kolektiv?
Maja je dizajnerica po struci, botaničarka u srcu, a Iva arhitektica s fokusom na održiva rješenja. Budući da dijelimo slične stavove, godinama smo jedna drugu pozivale na raznorazne suradnje – osmišljanje zelenih instalacija, sadnju urbanih vrtova, organizaciju DIY biljnih radionica i slično, sve dok u jednom trenutku nismo došle do zaključka da trebamo tome svemu dati zajedničko ime i priznati si da smo postale partnerice. Paprat Kolektiv je tako objedinio naše interese i iskustva bez da se trudio uklopiti u neki okvir ili se precizno definirati. Upravo je u tome ljepota našeg zajedničkog rada – zahvaljujući simbiozi različitih struka i nekonkretiziranjem jasnog podnaslova, on ostaje neopterećen pravilima i kanonima, vođen strašću i željom za ekspresijom.
Kako opisujete svoj posao nekome ko vas pita čime se bavite?
Nije jednostavno opisati čime se bavimo, budući da u našem djelovanju postoje segmenti dizajna, arhitekture, umjetnosti, botanike i aktivizma. Opisale bismo svoj rad kao svojevrsnu kreativnu reakciju – svaki zadatak pred kojim se nađemo je specifičan, na što reagiramo u datom trenutku, povezujući znanja i iskustva koja imamo kako bismo našle najbolje rješenje. Budući da ne postoje utabani putevi za ovakvu vrstu poslovne i kreativne simbioze, improvizacija je naš status quo.
Šta je ono što vas, kao tim dizajnerke i arhitektice, prema vašem mišljenju, izdvaja od konkurencije?
Teško je pričati o konkurenciji kada su područja kojima se bavimo široka i međusobno isprepletena na specifičan način. Ne doživljavamo svoje kolege kao konkurenciju. U doba apsolutne slobode izričaja i široko dostupnih znanja, vjerujemo da snaga svakog od nas, pa tako i ovog kolektiva, leži u mogućnosti da se stečeno iskustvo dijeli, razmjenjuje i polemizira, čime doprinosimo vlastitom učenju i širenju opće svijesti o određenoj problematici.
Koliko i kako se generalno stavlja akcenat na održivost u arhitekturi na našim prostorima?
Akcent na održivosti generalno je sve veći, pa tako i u arhitekturi. Nažalost, primjećujemo kako se pojmu održivosti često pristupa iz samo jednog gledišta, dok je to u suštini sveobuhvatan pojam. Na primjer, propagira se korištenje debljeg sloja toplinske izolacije radi poboljšanja energetskih svojstava zgrade, no ako i dalje pričamo o polistirenu kao izolatoru (a pričamo), tada ne možemo reći da smo puno napravili u smislu održivosti. Takvih je primjera niz. Naše je stajalište da se temi na našim prostorima ne pristupa cjelovito, već veoma fragmentirano i s ciljem zadovoljavanja aktualnih svjetskih normi, umjesto s ciljem realnog poboljšanja situacije.
Šta je to što arhitekturu čini održivom ili održivijom i na koji način tu doprinosi botanika?
O arhitekturi možemo pričati kao održivoj u ekonomskom, socijalnom i ekološkom smislu. Kako bi to postigla, ona integrira različite discipline s ciljem općeg poboljšanja kvalitete života i utjecaja na budućnost. Možda bi tu simbiozu najbolje mogle opisati kroz primjer jednog našeg rada iz 2017. godine, kada smo se bavile temom utopijskog održivog grada. Radilo se o privremenoj transformaciji prometne ulice Ratkajev prolaz u pješačku zonu, tj. u Zeleni Ratkaj. Novoosmišljena pješačka zona predstavljala je primjer održivog planiranja grada, a sadržavala je urbane povrtnjake, strojeve za reciklažu plastike u nove korisne predmete, pop-up šumu, sunčalište, barove i ping-pong stolove. Sve je bilo izrađeno od modularnih elemenata od drvenih štafli, što je omogućilo jednostavno slaganje i transport, te financijsku isplativost. Modularne elemente nadopunilo je bilje – začinsko, ukrasno, jestivo i hladotvorno. Zamišljamo održive gradove budućnosti kao svojevrsne samodostatne organizme/ekosustave u kojima se arhitektura i prirodni krajolik međusobno isprepliću i nadopunjuju.
Koje sve benefite donosi održiva arhitektura?
Trenutno svijet prolazi kroz vrlo važnu tranziciju, u kojoj je balans socijalnih, ekonomskih i prirodnih resursa važniji no ikad, a upravo arhitektura i dizajn imaju veliku ulogu u tome. Održivu arhitekturu karakteriziraju energetska efikasnost, upotreba recikliranih i održivih materijala, minimalizacija negativnog utjecaja na okoliš, no istovremeno ona ima moć upravljanja određenim društvenim i ekonomskim kretanjima koja, ako se pravilno usmjere, mogu dovesti do općeg boljitka.
Da li ona ima i neke nedostatke?
Održiva arhitektura i dizajn kao takvi imaju svoje nedostatke koji često predstavljaju prepreke u industrijskom i ekonomskom svijetu. Održiva rješenja zahtjevaju istraživanje, ulaganje i strpljenje, a njihove dobrobiti su nerijetko vidljive tek s protjecanjem vremena. Ne postoje kratice za postizanje istinske održivosti, a današnje društvo funkcionira veoma ubrzano te se rezultati očekuju odmah. Sam pojam održivosti je od pretjeranog korištenja izlizan i izgubio je na značenju, mislimo da mu je to trenutno najveći nedostatak.
Koji se materijali, u arhitekturi, mogu koristiti kao zamena tradicionalnim? I da li je uopšte potrebno zameniti sve tradicionalne materijale?
Nije potrebno zamijeniti sve. Održiva arhitektura istražuje prirodne materijale poput drva, vune, konoplje, slame, zemlje i drugih, koji se primjenjuju kombinaciji s već poznatim “tradicionalnim” materijalima pa tako i s novim komponentama poput prirodnih veziva i ljepila na biljnoj bazi.
Da li mislite da održiva arhitektura nešto ne može da zameni?
Smatramo da se ne radi o pronalaženju zamjene, već o unaprijeđenju postojećih principa. U tom smislu možemo reći da se svaki nedostatak može sagledati iz kuta održivosti te u većoj ili manjoj mjeri otkloniti.
Na koji način obezbeđujete održivost pri korišćenju biljaka u instalacijama? Da li je moguće sprovesti zero waste instalaciju kao projekat?
Bilje koje koristimo uglavnom je živo ili posušeno – ako je živo nastavlja živjeti i nakon završetka manifestacije na kojoj se postavlja, a ako je posušeno može se izlagati više puta ili u duljem vremenskom periodu. Bilje iz već spomenutog Zelenog Ratkaja po završetku projekta je podijeljeno prolaznicima. Instalacija Rascvjetalog Klitorisa nastavila je živjeti i rasti nakon što je s javnog prostora premještena na trajnu lokaciju jednog kulturnog centra. Bilje u modularnom urbanom vrtu teatra &TD, posađeno tijekom radionice osmišljanja vrta, raste tamo i sada. Instalacija Izađi iz sjene izrađena od suhog vrbinog šiblja danas je dio interijera jednog stana. Svojim instalacijama se trudimo omogućiti nastavak korištenja i nakon samog izlaganja, i kao što vidite iz opisanog – nemamo jedinstvenu formulu za to.
U procesu realizacije projekta, da li postoji striktna podela poslova ili se međusobno dopunjujete u svemu što radite?
Ne postoji striktna podjela posla, u početku svakog projekta zajedno brainstorm-amo, komuniciramo, propitujemo, skiciramo, a kod egzekucije se svaki put nekako prirodno raspodjelimo. Razlog zbog kojeg dobro funkcioniramo je taj da ne pokrivamo ista područja, a pritom dijelimo isto shvaćanje i uvjerenja.
Da li je primarna poruka vaših instalacija održivost i ekološka svesnost ili je to samo način na koji realizujete vaše umetničke ideje, imajući u vidu da je održivost nešto što je danas potrebno u svim sferama urbanog života ljudi?
Moglo bi se reći da nam je glavna poruka neka vrsta održivosti, no ne nužno one ekološke. Jednako su nam važna pitanja prirodne, ali i društvene ravnoteže. Bavimo se temama poput pozicije žena u društvu i solidarnosti, jednako kao što razmišljamo ekološkom otisku i energetskoj efikasnosti. Smatramo da jedno bez drugoga ne ide, odnosno da nećemo uspostaviti održivost ukoliko joj ne pristupimo sveobuhvatno.
Da li vam je teže primeniti održivost u poslu ili u svakodnevnom životu?
Rekle bismo u poslu. Za odluke koje se tiču održivosti u svakodnevnom životu odgovorni smo sami, i tu svaki pojedinac ima svu slobodu donošenja tih odluka. Prepreke pri primjeni održivosti u poslu su često financije i vrijeme. Živimo u vremenu gdje je novac glavni okidač odluka, a nerijetko održiva riješenja imaju veću startnu investiciju, no dugoročnije rješenje.
Izuzimajući vas dve kao glavne sastavne elemente, bez čega Paprat kolektiv nije Paprat kolektiv?
Paprat Kolektiv nije Paprat Kolektiv bez smijeha, rakije, dobrih prijatelja i vrijednih ruku.
