fbpx

Euforija

Ova godina donela je dva sjajna razloga za euforiju. Jedan za oči i za uši, drugi prevashodno za uši. Jedan za onaj deo sveta koji plaća HBO pretplatu ili može da strimuje sadržaj preko piratskih sajtova. Drugi, doduše, za slušaoce sa BHS prostora, ali svetskih dimenzija u kvalitetu. Naizgled dva fenomena savremene pop-kulture koja nisu u direktnoj vezi i koje bi bilo nategnuto povezati… samo da nije tog pojma, da nije atmosfere koji taj pojam u negativu svog osnovnog značenja stvara, da nije usamljenosti i otuđenosti u svetu instagrama i klabinga. S jedne je strana serija (jedna reč) u HBO produkciji – Euphoria (2019). S druge je album pančevačkog dvojca – Buč Kesidi – Euforija (2019). 

Euforija je međunarodno razumljiva reč i emocija, razume se, grčkog porekla: εὐφορία. U slobodnijem prevodu podnositi nešto dobro. U savremenom razumevanju – biti van sebe od sreće i poleta. Ali u međuvremenu, u svojoj etimološkoj genezi ova reč je menjala nijanse. Ako je za Stare Grke ova reč imala filozofsko (ili medicinsko) značenje, danas ne stvara sliku nekoga ko se dobro nosi (u bolesti) već neke srećne, najčešće mlade, osobe koja odlepljuje na dobre vesti, na neku pesmu, koja skače po stolicama stadiona zato što je njihov omiljeni fudbalski klub dao gol ili koja ima senzualni seksualni odnos. Kad nam neko danas kaže da je euforičan, mi odmah znamo da ta osoba oseća svoju sreću fizički, da mu ona daje snagu sa kojom može i zgradu da preskoči. Za Frojda, recimo, fizičko stanje koje telo i um osećaju pod dejstvom kokaina najsličnije „treznom” stanju euforije. Za mog psa Aćima euforija nastaje kada vidi bilo šta loptastog oblika. 

Ove dve pop-kulturne Euforije nisu srećne. Ni blizu. One su mračne ili polumračne predstave stvarnosti mladih u perfidno izgrađenoj areni takmičenja i nadmetanja. Ko će biti više kul, ko će imati bolji posao, ko će smuvati koga ili na kraju krajeva ko će se bolje jebati. Kome se one obraćaju? Euforija serija prati grupu adolescenata i pogrešno je definisana kao tinejdž drama, iako je zapravo namenjena starijim mladima, možda onima koji su tek zavšrili faks ili onima koji se mogu poistovetiti sa sličnim osećanjima koje izražava serija. Euforija opisuje Generaciju Z i sve njene anksioznosti i frustracije i uzima je za ozbiljno i realistično. Euforija naših Buča Kesidija možda zaziva drugu polovinu milenijalaca, ali bi bez problema i njihove mlađe kolege mogle da se pogledaju u njihove tekstove kao u ogledalo. Oba uratka su univerzalna i emotivno dostupna svima.

Kako uopšte porediti jednu seriju i jedan muzički alblum, koji su pritom napisani na različitim jezicima? Tako što ćemo upotrebiti dorbu staru figuru sinestezije. Sinestezija, opet, u prevodu sa grčkog znači ujedinjenje sentimenata. Recimo da slušamo neku pesmu i vidimo boju na koju nas ona asocira. Ili gledamo neki narativno-vizuelni akt koji nas podseća na određenu pesmu. Euforija serija i Euforija muzički album se ujedinjuju u galeriji osećanja: nesigurnosti, usamljenosti, bolne ljubavi, besmislenosti, anksioznosti, neshvaćenosti. Kada slušam Euforiju vidim halucinogene scene sa klupskih žurki koje su prikazane u seriji. Kada gledam Euphoria-u čujem stihove „i gužva, vrućina, dva džina, nema vazduha od dima,” 

Euforija je skoro konceptualni album koji počinje u subotu pred spremanje za grad i završava u nedelju ujutru. To je mini muzička serija gde euforija raste kada se rađaju nade da će to veče u gradu biti posebno. To je priča koja počinje u toplom stanu u našoj sobi, gde slušamo omiljene pesme i pijemo u pauzama između tuširanja i oblačenja, i završava u nedelju ujutru, kada grla osušenog od duvana i glave velike kao balon od džina izlazimo iz delirijuma „površnog seksa” iz nečije tuđe sobe u hladno jutro koje nas bije po vrelom licu. 

Likovi serije Euforija na čelu sa Rue kreću se između opijenih sekvenci pod uticajem sintetičkih droga, gde vrše samolegitimizaciju kroz seks, krstareći za prvim i pravim seksualnim iskustvom, za begom od otuđenosti u represivnom okruženju. Ova serija je sablaznila gledaoce eksplicitnim scenama grubog seksa na ivici sa silovanjem, a ispod površne premise nevinog života tinejdžera krije se pakao potrebe za samopotvrdom i dubinskim preispitivanjem. Nema srećnih faca na žurci. Ima samo faca koji traže sledeću flašu votke, sledeću lajnu da ušmrknu i sledeći put do izlaza iz haosa. Svaka sledeća žurka je oaza zaborava na stvarni svet očekivanja i pritiska. Svaki sledeći šot je beg u slobodu gde mogu slobodno da se jebu potajno očekujući ljubav na kraju orgazma.

Koliko je svet realističan u našoj predstavi o njemu, toliko je naša potreba za poetičnom utehom jača. Bez želje da prepričavam seriju i opisujem album, otvoriću put za zanosom koji euforija načelno nosi sa sobom. Kad smo mladi, nađemo se u limbu pakla života koji kreiraju diskursi jači od nas samih, koje želimo da prevladamo, od kojih želimo da budemo snažniji. I u jednoj i drugoj Euforiji reflektuju se suprotnosti sreće i uznesenosti mračne sile koje čekaju ispred kluba, čekaju revnosno da nas ponesu u još jedno grubo jutro gde nas grebe glas i svrbi svaki deo tela. I gde se pitamo da li ima smisla nastavljati potragu ili se ugasiti kao muzika u klubu.

Podeli:
Default image
Marko Bogunović

Svršeni komparatista-filolog koji je nenadano završio u finansijskim tehnologijama. No, humanaistika ga je održala, njojzi hvala. Uvek sa ugnjetenima i potlačenima a protiv ugnjetača i tlačitelja. Član uredništva mračne.komore i Rizoma.