fbpx

Modni pojmovnik #1 Etička Moda

Pojam etička moda (poznatiji na engleskom kao ethical fashion), sve prisutniji u modnoj industriji, vrlo je apstraktan i nepotpun, kao i moral po sebi, i ne kaže nam baš najjasnije šta da (ne) kupujemo. Etičnost može ići u mnogo smerova.

Etička moda

Jedan od vidova etičke proizvodnje u modnoj industriji je proizvodnja odeće koja ne ugožava resurse planete zemlje. To može značiti proizvodnju odeće od recikliranih materijala – a da bi se etičnost održala, to dalje podrazumeva novu reciklažu. Ponovna upotreba artikala može se ostvariti i kupovinom polovne (second hand, vintage ili pre-loved) odeće. Racionalizovanje resursa i smanjenje zagađenja postiže se i prozvodnjom od organskih i prirodnih materijala koji ne ugrožavaju planetu nakon što predmet prestanemo da koristimo. (Ovde se susrećemo sa problemom (ne)održivosti masovne proizvodnje o kome ću govoriti dalje u tekstu).

Drugi vid etičnosti odnosi se na uslove rada u kojima su odevni artikli proizvedeni. Svi znamo da fast fashion podrazumeva brzu proizvodnju odevnih artikala, koje kupujemo za relativno niske cene (što nam stvara lažni utisak povećane kupovne moći, iako važne stvari, poput nekretnina i dalje retko možemo da priuštimo sebi). Da bi se ostvarila niska cena i velike prodajne količine, odevni komadi i aksesoari se proizvode u zemljama koje nisu odlučne u tome da štite svoju radnu snagu zakonima i regulativama koji poštuju ljudsko dostojanstvo, pa i prava. U tamnim podrumima Bangladeša i Indonezije sede devojčice i žene satima i danima i za „koricu hleba” šiju naše majice koje plaćamo 500 dinara. Kako bi bili više etički orijentisani (zbog rastuće svesti o niskim nadnicama i lošim uslovima rada u zemljama trećeg sveta), neki proizvođači biraju tržišta sa nešto boljim pravima radnika, dok drugi imaju lokalne manufakture.

Mnogi proizvođači i ako ne ispunjavaju dva gorenavedena popularna aspekta etičnosti (ili bar jedan od njih), odlučuju da im deo profita odlazi u dobrotvorne svrhe, te se samodeklarišu kao etički i mnogo govore o terminu etička moda – u prazno, naravno.

Verujem da to da li proizvođači kod odabira ovih potencijalnih segmenata etičnosti idu na deontološki princip i pokrivaju sve elemente etičnosti (u poslednjoj epizodi Netfliksove The Good Place je problem težine savremenih izbora lepo objašnjen na primeru kupovine paradajza, koja je karta za siguran odlazak u pakao: ako ne promisliš pod kojim uslovima rada je proizveden, kojim pesticidima prskan i šta sve to nosi sa sobom) ili prosto pragmatički biraju manje zlo, zavisi u mnogome od rasta svesti potrošača o neophodnosti racionalizacije proizvodnje, ali i od ciljne grupe pojedinačnog proizvođača.

Kupila sam nedavno majicu od 100% organskog pamuka za 500 dinara (zvuči kao odličan deal za organsko bilo šta, organsko je uvek skuplje; a i gledala sam dokumentarac o tome kako vlasnici polja pamuka u Americi obolevaju od kancera i to povezuju sa tretiranjem useva pesticidima) jednog od najpopularnijih fast fashion brendova. Za vikend sam otišla u posetu roditeljima, presvukla se i neuredno je prebacila preko fotelje. Mama je odlučila da je sklopi i uhvatila se za ivice donjeg ruba majice, kako bi mi pokazala koliko je ona krivo i nepravilno iskrojena i ušivena. Ja sam joj rekla da je normalno da je tako, kada ju je šila neka devojčica u podrumu, u Tajvanu, verovatno.

Dakle, ta kupovina je zadovoljila jedan od potencijalna tri trenda u proizvodnji kada je etička moda u pitanju. Čak i da moral gledam utilitaristički, ne bih mogla da kažem ni da sam odabrala manje zlo. A nisam sigurna ni koliko je takva, plantažna, pa makar bila i organska, proizvodnja pamuka održiva.

Održiva i eco-friendly moda

etička moda

Reč sustainable jedna je od najpopularnijih kod modnih blogerki sa kojima sarađujem u poslu. Ovaj pojam je nešto konkretniji od pojma etička moda, jer podrazumeva način proizvodnje koji se vodi principima eksploatacije planete na način i u meri u kojoj se obezbeđuje trajnost i obnovljivost resursa za buduće generacije.

Održiva moda teži da produži vreme upotrebe iskorišćenih materijala, da proizvede odevne komade koji odolevaju trendovima i da smanji količinu otpada i štete po okruženje od proizvodnih procesa. Masovna i brza proizvodnja kosi se sa terminima eco-friendly i održivo i jer zahteva plantažnu proizvodnju pamuka, a to sa sobom nosi zauzimanje velikih površina zemlje, krčenje šuma i narušavanje prirodnih staništa biljaka i životinja, a zagađivanje zemlje i vode fertilizacijom zemljišta i pesticidima.

Zvučnost definicije ne podrazumeva i njenu primenjivost i logičnost u primeni, pa tako imamo održive dizajnere koji tvrde da se haljina ne šije da bi se nosila jednom, a onda naprave haljinu od limenki redbula (koju, ubeđena sam, niko nije nosio ni jednom, osim devojke koju su pozvali da se u njoj slika) i kolekciju H&M-a od otpada iz mora, na čijoj se promociji pije sok od nane, limuna i aktivnog uglja. Niko zaista ni na sekund ne veruje da vađenjem otpadnih ribarskih mreža iz mora može da se značajno umanji otpad koji ovaj brend ostavlja na planeti svojom masovnom brzom proizvodnjom.

Cruelty-free i veganska moda

Sami termini se odnose na to da se odevni predmet nije proizvodio tako da je upotrebljavana ikakva forma surovosti prema životinjama (cruelty-free) ili uopšte materijali životinjskog porekla (vegan). Određeni brendovi se potpuno ograđuju od krzna i kože, dok pojedini veganskim kolekcijama udovoljavaju potrošačima, ali ne primenjuju to na celokupnu svoju proizvodnju.

Proizvodnja kože, na primer, pored ubijanja životinje, podrazumeva i zagađivanje okoline u procesima bojenja kože. Sa druge strane, ni veštački materijali koji se koriste za lažnu kožu i krzno često nisu najbolje rešenje i postaće novi otpad i izvor zagađenja. Slično je i sa vunom. Vegane to možda raduje, ali ja ove godine u većini prodavnica novootvorenog tržnog centra nisam mogla da nađem crnu rolku koja nije od poliestera ili sličnih materijala čija me imena asociraju na plastiku. Ne znam da li proizvođači targetiraju rastuću ciljnu grupu vegana, biraju jeftinije materijale da bi ih jeftinije prodavali, ili prave plastične stvari za srpsko tržište kao što je Nutella pravila krem sa više šećera, a manje lešnika za nas.

Postoje Peta vegani, koji crvenom farbom prskaju ljude koji ponosno defiluju u životinjskim krznima. Sa druge strane, postoje vegani koji tvrde da je u redu da nose kožu ili krzno koje im je neko poklonio ili ukoliko je proizvodnja toga prethodila njihovoj odluci da postanu vegani, a vec poseduju predmet – životinja je već bila ubijena. Meni to zvuči kao da je takvom veganu u redu da pojede šunku koja mu visi na tavanu jer je stavljena da se suši pre odluke o veganstvu, i svinja je već ubijena.

Frugal i Minimalist

etička moda

Zajedničko za oba termina je to što nas pozivaju da se usprotivimo potrošnji, ali ujedno i da neprestano razmišljamo o njoj. Oba koncepta podrazumevaju da se pre kupovine bilo čega zapitamo da li nam je to nešto zaista potrebno. To je korisno na putu umanjivanja i osvešćavanja iracionalne potrošnje, ali sa druge strane potencijalno izaziva da stalno razmišljamo o potrošnji i dajemo zabrane sebi. Podseća, ako smo pesimisti, pomalo na dijete, gde ograničavamo ishranu, a ujedno smo svesni da će dijeta kad tad prestati i da ćemo se ponovo prejesti.

Različitost termina je u tome što se frugal odnosi na štedljivost, dakle težnju da trošimo manje novca na predmete i nema etičku komponentu, dok je minimalist rastuća, gotovo ideologija, koja nameće potrebu da se poseduje što manje stvari (što finalno umanjuje potrošnju i sve njene loše strane i posledice).

Da bi se ijedan od navedenih principa poštovao, osnovno je odreći se kupovine kao aktivnosti koja služi zadovoljstvu, i sprovesti to – uprkos tome što smo odrastali kupujući sreću, i formirali civilizaciju koja je, već generacijama unazad, kupuje.

Podeli:
Default image
Jasna Stanić

Jasna je politikolog, koji veruje u jednakost i kolektiv. U Amplitudama vidi prostor borbe za održivost, sukobljavanja mišljenja i obaranja kulturoloških paradigmi.