fbpx

Tugovanje kao suočavanje sa gubitkom

Šta sve podrazumevamo pod gubitkom?

Razvojni gubici su oni koje možemo da predvidimo i većina ljudi se suoči sa njima tokom perioda odrastanja i sazrevanja. Dešavaju se pri prelasku sa jednog na drugi razvojni stadijum (čest primer u detinjstvu je kada dete dobije brata ili sestru, pa gubi deo pažnje svoje majke i više nije centar unutar porodične dinamike).

Gubici izazvani stresnim i traumatskih događajima, koji mogu biti predvidivi i nepredvidivi, najčešće se odnose na iznenadne, nasilne ponekad i bizarne situacije kakve se sreću u ratovima, tokom prirodnih katastrofa i sl.

Posebna vrsta gubitaka kojoj okolina često ne pridaje značaj jer su manje “vidljivi” jesu takozvani skriveni gubici koji se iz različitih razloga ne prepoznaju. Kao primer mogu se izdvojiti izgubljene osobe i odnosi koji su skrivani od očiju javnosti (ljubavnici), zatim oni koji su povezani sa osećajem stida, kao i oni kojima se zbog kulturoloških uslova umanjuje ili uopšte ne priznaje važnost (prirodna smrt osobe u poznoj starosti ili gubitak nerođenog deteta).

Neki gubici su postepeni jer se događaju postupno, kao što je slučaj kod raznih vrsta oboljenja.

Gubici koji su posebno teški i specifični za suočavanje i prevladavanje su nejasni gubici, koji ne uključuju smrt i gde postoji snažno psihičko prisustvo, ali ne i fizičko (primer nestalih osoba). Usled suočavanja sa ovom vrstom gubitka često dolazi do unutrašnjeg konflikta. Da li odustajanje od nadanja i pomirenje sa gubitkom znači nelojalnost i odustajanje od izgubljenog? Nasuprot tome je emocionalni bol i nemir koji nosi nadanje, iščekivanje i neizvesnost.

Reakcije na gubitak

tuga gubitak

Reakcije na gubitak su individualna stvar i to je nešto što treba prihvatiti i poštovati. Tugovanje nije samo reakcija, već i proces prevladavanja gubitka. Neko tuguje tako što pokazuje bol, dok se neko povlači i u sebi tuguje i plače. U nekim slučajevima potrebno je da prođe i više nedelja kako bi osoba otpočela proces tugovanja jer teško prihvata samu činjenicu gubitka.

Neki ljudi su skloni da zamene osećanja tuge suprotnim osećanjima (napad smeha na sahrani nije retkost i predstavlja jedan od odbrambenih mehanizama) dok neki potpuno izbegavaju suočavanje emocijama.

Intenzitet procesa suočavanja sa gubitkom se ogleda kroz spektar emocionalnih, telesnih i mentalnih reakcija i ponašanja. U emotivne reakcije najčešće spadaju tuga, bes, žalost i ljutnja. Takođe, često se javlja i strah, osećaj usamljenosti, bespomoćnosti, krivice, samooptuživanja i čežnja za izgubljenim.

Među misaonim reakcijama prvo se javlja šok i nemogućnost prihvatanja onoga što se desilo, zbunjenost, poteškoće sa pamćenjem i koncentracijom. Karakterističan je i je povišen doživljaj gubitka kontrole. U kasnijim fazama, misaoni tok ide u smeru traganja za smislom gubitka i preispitivanjem smisla života. Telesne reakcije ogledaju se kroz umor, mišićnu napetost, glavobolju, probavne smetnje, poremećenu ishranu i bolove u različitim delovima tela.

Na planu ponašanja može se javiti preterana aktivnost, teškoće sa spavanjem, povlačanje od ljudi, plakanje, posećivanje mesta i bavljenje stvarima koje podsećaju na izgubljeno.

Kako izgleda proces tugovanja?

Tugovanje je prirodna reakcija na neki gubitak i ne postoji pravi ili pogrešan način tugovanja. To je potpuno individualna stvar i zavisi od stukture ličnosti, životnog iskustva, ličnog stila suočavanja sa teškoćama, religioznosti, stepena bliskosti sa izgubljenim i drugih faktora. Ono što je važno istaći jeste da je to proces koji zaheva vreme i nikako ga ne treba požurivati. U nekim slučajevima traje nekoliko nedelja dok ponekad traje i godinama.

Tugovanje nikako ne treba ignorisati, jer u tom slučaju možemo izazvati kontraefekat i pogoršati situaciju. Bol se neće smanjiti ukoliko je ignorišemo i potiskujemo – može se samo ispoljiti kroz neki drugi kanal ili u još intenzivnijem obliku nakon određenog vremena. Prihvatanje svojih osećanja. koliko god bila neprijatna, i njihovo izražavanje, jeste prvi korak koji vodi ka oporavku.

tuga gubitak

Prva reakcija u procesu tugovanja je najčešće šok i dezorganizacija, a potom se obično javlja neverica i negiranje, nakon koje se ispoljavaju intenzivne emocionalne reakcije. Poslednja faza je prihvatanje gubitka.

Taj proces nije linearan i dešava se da se posle određenog vremena vrate intenzivne emocije, odnosno da se osoba vraća na prethodne faze, i iznova ih intenzivno proživljava. Ne postoji određeni i ispravan vremenski period, ali obično je za velike gubitke ljudima potrebno 6 meseca ili godinu dana. Većina ljudi bez većih problema prolazi kroz ovaj proces, ali postoje slučajevi kada su teškoće izrazito intenzivne i traju dugo i tada se može javiti otežano ili komplikovano tugovanje.

Kada se proces tugovanja zakomplikuje

Ono što se nekada dešava u praksi jeste da se ljudi „zaglave” na nekom stadijumu procesa tugovanja. Tada možemo pretpostaviti da je reč o otežanom tugovanju. Ono može imati hronični tok, može se javiti odloženo, nekada je prikriveno i teško za uočavanje.

Alarm koji nas upućuje da je došlo do nekog zastoja u procesu jeste da je prošlo više od 12 meseci nakon gubitka. Pored toga, otežano tugovanje možemo prepoznati ako:

  • Postoji upražnjavanje preterane aktivnosti bez doživljaja gubitka,
  • Osoba preuzima simptome bolesti izgubljene osobe,
  • Osoba ima različite psihosomatske poremećaje (organske bolesti i tegobe koje su posledica psiholoških doživljaja)
  • Dolazi do promena u bliskim odnosima sa drugim ljudima,
  • Dolazi do preterano intenzivnih ili neadekvatnih načina izražavanja emocija,
  • Dolazi do izolacije osobe,
  • Nastupaju različiti štetni i rizični oblici ponašanja (npr. samopovređivanje ili upotreba psihoaktivnih supstanci),
  • Osoba oseća naglašenu potištenost.

Ovi aspekti ukazuju da treba potražiti stručno mišljenje ili pomoć. Uloga stručnjaka jeste da podrži klijenta i pomogne mu da na najbolji način izrazi sebe i svoja osećanja. Nekada je potrebno suočiti se sa nedovršenim poslovima i nerazrešenim sukobima u odnosu na izgubljenu osobu, ukoliko ih ima, ili osvestiti emocionalne zabrane i blokade koje koče osobu da nastavi dalje.

Tugovanje je proces koji zahteva vreme i strpljenje. Traganje za ličnim resursima za prevladavanje i prihvatanje spoljašnjih sistema podrške, gde spadaju porodica, prijatelji, stručna lica koja pružaju pomoć jeste dobar znak i put ka oporavku. Krajnji cilj je prihvatanje promene koju gubitak donosi i integrisanje sebe u novi identitet ili društveni kontekst.

Podeli:
Default image
Nataša Oparnica

Nataša Oparnica Vračar master je psihologije i Geštalt psihoterapeut pod supervizijom. Neformalno je zaljubljenik u jogu, putovanja i umetnost.