Način na koji se posmatrane žene u umjetnosti, ali i generalno, u životu, direktno je povezan sa istorijskim i kulturnim kontekstom. Kada posmatramo istoriju umjetnosti u Crnoj Gori, žena je uglavnom bila predstavljena iz određene, muške perspektive, dok je njena neposredna uloga u umjetnosti mahom bila zanemarena.
Žena je najčešće svedena na ulogu domaćice, ili u je umjetničkom kontekstu eventualno posmatrana kao objekat koji pozira ili kao muza.
Položaj žene
Danas, rodno-identitetska uloga u crnogorskom društvu i dalje dominira, na način da žene direktno ili indirektno proživljavaju narativ koji društvo nalaže, a koji najčešće zvuči: „Kao visoko priznate cijenjene umjetnike prihvatamo isključivo muškarce” ili čak „Kultura i umjetnost je sporedna, neka je ženama”. Ovaj narativ najčešće nije odraz argumentovanog stava, koliko „naučena” repetitivna floskula. Činjenica je da su mnoge naše Crnogorke svojim talentom i djelovanjem gradile i emancipovale sredine u kojima su živjele, samo što istorija, a i aktuelna realnost, to nažalost često zanemaruju.
„Generalno, položaj žena u Crnoj Gori nije korektan i pravedan. Naročito kada govorimo o umjetnosti. Umjetnost se prvenstveno ne tretira kao validan posao, već isključivo kao „hobi”. Dodajte na to seksizam i mizoginiju u našem društvu i dobijamo dvostruku diskriminaciju umjetnica, a često i višestruku.” – ističe Nada Vojinović, multimedijalna umjetnica.
„Na umjetničkoj sceni Crne Gore, kao i na umjetničkim akademijama, trenutno je više umjetnica nego umjetnika. Međutim, ovakva situacija nije rezultat emancipacije osoba na pozicijama odlučivanja i kreatora kulturnih politika, već prije činjenica da se radi o marginalizovanoj profesiji koja ne garantuje ni obezbjeđivanje osnovnih uslova za život. Za sva postignuća, većina naših umjetnica izborila se sama, uprkos tome što pojedine institucije ovu razmjeru između autora ženskog i muškog pola pokušavaju da prikažu kao sopstveni doprinos.” – navodi Tanja Markuš, crnogorska likovna umjetnica.
Aktuelno stanje umjetnosti i kulture u Crnoj Gori
Nedavno se više od stotinu umjetnika i građana okupilo i protestovalo u Podgorici kako bi iskazali nezadovoljstvo stanjem u kulturi, kao i predloženim Granskim kolektivnim ugovorom za oblast kulture.
Naime, ovim ugovorom nijesu povećana primanja niti koeficijent umjetničkoj struci, kao što su povećana ostalim zaposlenima u ustanovama kulture. Na ovaj način, dodatno se degradira uloga i značaj umjetnosti, a ponajviše autora i autorki, koji svojim svakodnevnim radom i zalaganjima pokušavaju podići prisustvo umjetnosti na viši nivo.
Na ovu problematiku Tanja Markuš kaže: „Problem u Crnoj Gori je što se sam umjetnički poziv ne shvata kao ozbiljna profesija, sa potencijalom da doprinese razvoju društva, i što, kao i druge oblasti, podliježe netransparentnoj raspodjeli resursa i postavljanja nekompetentnih osoba na pozicije odlučivanja”.
Takođe, Nada Vojinović na to dodaje: „Kao multimedijalna umjetnica, moram priznati da se generalno ne čuju glasovi umjetnica u svakoj sferi. Meni lično najbliskija umjetnost – fotografija – uporno zaostaje u razvoju. Fali nam podrške, kako finansijske, tako i one koja može dovesti ovu vrstu umjetnosti do vrednovanja kakvo zaslužuje. S druge strane, svi žele imati zabilježene najbitnije momente kroz fotografiju, ali ne postoji ta svijest da na kraju svakog momenta koji prođe ostaju fotografije da zauvijek podsjećaju na iste. Zar to ne vrijedi beskonačno mnogo? Najviše volim svoju umjetnost da koristim za borbu za ljudska prava i promjenu svijesti u društvu, ali tu tek nedostaje podrške koje mogu angažovanoj umjetnosti pružiti dostignuće ciljeva. Ne postoji dovoljno prostora za razvoj umjetnica, za validaciju umjetničkih radova, za jednake ekonomske razvoje, za programe koji osnažuju da nastavimo sa kreiranjima, a takođe i da dozvole da zajedno gradimo kulturno umjetničku scenu Crne Gore.”
Uticaj žena na umjetnost
Žene umjetnosti daju senzualnu, vulnerabilnu, i autentičnu notu i njihova se borba protiv marginalizacije reflektuje kroz poeziju koju pišu, način na koji izvode predstavu, kroz slikarska djela… One uvijek idu hrabrije i odlučnije ne bi li konačno zauzele svoje mjesto na umjetničkoj sceni i bile posmatrane kao profesionalne i uspješne individue, bez ograničavajućih rodnih određenja. Slobodno i hrabro nastavljaju borbu za lični i društveni progres i pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet. Zato se kroz njihovu umjetnost uvijek da uočiti jaka emocija, hrabrost, odvažnost, a isto tako i senzibilitet i nježnost.
Ova borba da se „osjetiti” i kroz angažovanu umjetnost, gdje se i danas radi na podizanju svijesti o raznim važnim temama u društvu, rodnoj ravnopravnosti i svim stereotipima u vezi sa njom. Književnice, rediteljke, glumice, kompozitorke, slikarke, muzičarke, pjevačice, arhitektice – sve su ovo naše heroine koje svojim radom, obojenim požrtvovanošću i istrajnošću, svakodnevno vode borbu za rodnu ravnopravnost i tako ohrabruju žene i djevojčice da se bore za sebe.
Za žene koje se bave određenom umjetničkom disciplinom najčešće se „narodski” misli da ni u čemu drugom (kao što su pravo, ekonomija, ili neka druga “ozbiljnija” oblast) nisu bile uspješne, pa se odlučuju za umjetnost, gdje mogu da se „zanimaju nečim”.
Iako one kontinuirano rade na unaprijeđivanju vještina kako bi bile što uspješnije, njihovo zalaganje se unižava i ne shvata za ozbiljno, što umjetnice dodatno obeshrabruje i demotiviše.
Uprkos otežavajućim okolnostima, mnoge umjetnice danas su poštovane i njihov talenat i trud su prepoznati. Ipak, i one navode da su (bile) potrebne brojne promjene i zalaganje institucija kako bi se percepcija umjetnica poboljšala.
Montenegrine i njihova umjetnost
Svetlana Kana Radević
Svetlana je bila prva žena arhitekta u Crnoj Gori, i jedina sa prostora bivše Jugoslavije koja je dobila Saveznu Borbinu nagradu za arhitekturu (1968) i to za Hotel „Podgorica” u Podgorici (1964-67). Tada je imala samo 30 godina.
Ona je jedna od mnogih umjetnica koja je uz sve prepreke uspjela da nadvlada stereotipe. Svojim radom je dokazala koliko vrijedi i od kolikog je značaja za crnogorsku (tada jugoslovensku) arhitekturu.
Ksenija Vujović Tošić
Ovo je još jedan primjer Montenegrine koja je istrajno nosila ulogu prve crnogorske slikarke, a potom i posvećene profesorice.
Završila je Akademiju likovnih umjetnosti i postdiplomske studije, nakon čega je radila u „Lovćen filmu” kao slikar dekorater. Pored toga, radila je i kao profesorica u Ljubljani i Podgorici. Njeni radovi nagrađeni su Prešernovom nagradom (1954), i priznanjem Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar” (1967) i SO Cetinje (1970). Svoja dela je izlagala u Jugoslaviji i u inostranstvu, gde su kritičari imali samo reči hvale za njen talenat. Ksenija je radila crteže, grafike, vinjete i ilustracije.
Iako je bila vrlo posvećena slikanju, i nikad ga nije zapostavljala, Ksenija je uvek imala vremena i za porodicu.
„Ja sam domaćica i majka, i malo vremena mi ostaje za slikarstvo. Dan brzo prođe i paletu uzimam uveče. Ponekad radim po čitavu noć. To je dokaz da iz ljubavi i samo požrtvovanjem prilazim slikarstvu.” – govorila je Ksenija.
Nada Stanić
Nada je bila prva, i dugo vremena jedina, vajarka u crnogorskoj umjetnosti.
Dobitnica je nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. Novembar” (1969), kao i nagrade Hercegnovskog zimskog salona (1976, 1983). Njene skulpture ostaju iza jedne nevjerovatno talentovane žene i njenog velikog postignuća, uprkos društvenim stigmama i normama koje su dominirale, kako tada, tako i danas.
Tamara Rađenović
Jedan od savremenih primjera uspješne mlade i priznate umjetnice je sopranistkinja Tamara Rađenović. Ona je još uvijek jedina mlada umjetnica sa prostora bivše Jugoslavije koja je primljena na odsjek solo pjevanja na prestižnoj muzičkoj akademiji „Royal College of Music”. Zahvaljujući upornom radu, našla se na Forbsovoj listi 30 najperspektivnijh i najuticajnijih osoba u Evropi mlađih od 30 godina.
Veliki je broj crnogorskih umjetnica koje se svojim talentom i dostignućima izdvajaju, ali je u svemu tome ključna podrška institucija i okruženja.
Ukoliko na Vikipediji potražite više informacija o umjetnosti u Crnoj Gori, naići ćete isključivo na crnogorske glumce, muzičare, pisce, slikare, vajare, dok su rubrike za umjetnice prazne. Ovo je poražavajući pokazatelj toga koliko nas rada čeka da bismo došli do nivoa gde umjetnost ne gledamo kroz rodno-senzitivne okvire, već kroz njenu vrednost.
Činjenica je da ostaje velik prostor na kome treba djelovati u cilju davanja umjetnosti na važnosti, a tome je potrebno pristupiti multidisciplinarno i sveobuhvatno, pozivajući na odgovornost sve relevantne aktere.
Uvođenjem rodne ravnopravnosti u školske kurikulume, promovisanjem dostugnuća autorki iz različitih umjetničkih oblasti, kao i vannastavnim edukativnim aktivnostima o principima ravnopravnosti, napravili bi se određeni pomaci u podizanju svijesti i ukidanju narativa koji dominira našim društvom. Koliko nadležne institucije, toliko i civilni sektor i svi građani, moraju igrati svoju ulogu, kako buduće generacije ne bi stasavale na predrasudama i stereotipima.
