Ivana Biočina autorica je i dizajnerica iza brenda, ili možda bolje rečeno platforme, Institut održive mode koja svojim primjerom pokazuje dobru praksu u proizvodnji odjeće.
Dobrodošli u još jednu epizodu podcasta Dobar razlog da se vidimo u produkciji Amplitude magazina. Današnji jako dobar razlog da se vidimo s Ivanom Biočinom je da razgovaramo o održivoj modi, transparentnosti u proizvodnji i arhaičnim metodama obrade tkanine.
Što za tebe znači održivost i kako to da si se odlučila baciti u praksu i svojim primjerom pokazati dobru praksu u proizvodnji?
Ja uvijek govorim da je za mene održivost put. Održivost je nešto što smo tek začeli i načeli, što tek stvaramo putem kojim koračamo. Na taj put održivosti vi zakoračite i onda iz te pozicije gdje se nalazite radite korak po korak da budete održiviji. Stoga ne volim kada se u vezi održive mode i održivosti uopće govore neke jasne izjavne rečenice s uskličnicima jer nitko ne zna. Sve se putem mijenja i uvijek tražiš kako da budeš održiviji – da budeš održiviji građanin, da živiš održiviji život, da imaš održiviju proizvodnju. To je za mene održivost. A je li to životni stil, neki teorijski put ili ekonomsko stremljenje, to je sve to. To je neki novi način života, proizvodnje, viđenja i svijesti koji svi moramo prihvatiti jer bez toga mislim da je kraj, da za nas više nema povratka, nema nastavka i nema napretka. Izbjegavam crne prognoze, ali tu su.
Uvijek misle ljudi da postoji određen trenutak koji je vrlo filmski. To je jedan trenutak kada sve sjeda u mojoj glavi i ja izlazim i to je to. Naravno da nije bilo tako nego, kao što je održivost put, tako je i naš cijeli život put. Svaki korak od rođenja je nastavak. Svako iskustvo se nadograđuje i ide jedno za drugim. Tako je zaista bilo i kod mene.
Ja sam se rodila u okruženju ekološkog načina razmišljanja. Dio moje obitelji se bavi ekološkim poslovanjem, razmišljanjem i stremljenjima. Tako da sam od malena bila upoznata sa situacijom koja je već tada bila jasna iako ljudi možda misle da je tek sada postala jasna. Otkako je počela industrijska revolucija je bilo jasno da stremimo k nevoljama. Tako da sam ja već kao dijete imala save the planet majice. Bila sam jedan od takvih likova. Moji radovi su uvijek bili nešto zeleno i vezano uz ekološka promišljanja i greenpeace. I uvijek sam bila jako osjetljiva na nepravdu, pogotovo prema životinjama i okolišu. Oduvijek sam vezana uz prirodu pa me to jako pogađalo. I to se razvijalo dalje kroz moja kreativna stremljenja, rad i pisanje. Uvijek je to bila centralna tema s naglaskom na to kako da propitujemo, ali da propitujemo na jasan način – kritičan, ali da ipak postoji neka ljepota unutar toga, da nije sve usmjereno na teoriju nego da mora postojati ljepota unutar našeg življenja i razmišljanja, djelovanja i stvaranja. I važno je da smo uvijek usmjereni na promjenu, na poticanje, veličanje i osnaživanje.
Uvijek sam kroz život šivala, stvarala i radila. Kao tinejdžerka sam si svu odjeću šivala i izgledala sam dosta suludo. A kroz studentske dane sam počela sprovoditi upcycling. To je sve išto jedno za drugim. Imala sam to skretanje u pisanje i teoriju, a sada sam se vratila. Ali ne bih rekla da sam se vratila, nego je to bio put na kojem se sve nadopunjavalo i sada je sve došlo na svoje.
Kao što si spomenula, zaista ne volim kada se kaže da je Institut održive mode brend jer zbilja nije brend. Ili kada se mene proziva dizajnerom jer se ne osjećam kao dizajner. To je moja specifična pozicija mojih vrlina i iskustava koje sam pokušala zajedno obuhvatiti. Zato se i zove Institut održive mode. Nije to bilo slučajno ime Ja sam jako dugo razmišljala kako imenovati. Imala sam neke ideje, ali mi se sve previše činilo kao brend. Čim je u priču ušao institut, to je bilo to.To okuplja moje snage, moja iskustva i ono što želim raditi. A to nije samo proizvodnja, već i edukacija, prilika da neprestano pričamo o tome, da se educiramo i da se povezujemo.
Bilo je korak po korak i nije bilo uvijek lako, ali kada se ustraje stvari dođu na svoje. Najvažnije je da postoji namjera koja je veća od tebe, a namjera je da služiš i doprinosiš.
Kako i kada je nastao Institut održive mode?
Ideja je krenula u ljeto 2019. To prvo ljeto koje smo proveli u Koprivnici sam počela eksperimentirati, više šivati i raditi. A onda sam se sljedeće godine prijavila na poticaje i u listopadu prošle godine sam službeno otvorila obrt. Ali smo onda par mjeseci radili radionu. Službeni početak je bio kada sam došla na instagram krajem siječnja, a počela sam prodavati u ožujku tako da je to sve vrlo svježe, ali je sve brzo kliknulo i došlo na svoje upravo zbog onih godina i godina rada gdje se cijela priča zaokružila.
Reci nam nešto više o manifestu koji si napisala za Institut održive mode. Zašto si osjećala potrebu napisati ga i što želiš da ljudi izvuku iz njega?
Manifest sam napisala krajem jeseni prošle godine jer sam imala potrebu nekako obuhvatiti sva svoja razmišljanja i upravo to da Institut održive mode nije samo brend već da je puno više od toga te da zajedno stvaramo, zajedno širimo tu ideju i zajedno sudjelujemo.
Moram napomenuti da, kao i uvijek kada pišem, je prva verzija manifesta bila puno kritičnija. Ne bih rekla crnja, ali je bila jako realna jer sam vidjela kuda to sve ide i kako je počela eko manipulacija i neka kriva stremljenja u cijelom pokretu. S time da je to bilo prošle godine. Nisam ni znala da će ove godine sve to biti potencirano na tisućitu. Obično mi takve stvari dođu u naletu, to izađe iz mene i onda to ostavljam dugo vremena da se malo paca. Pa onda gledam kakav mi je kut gledanja jer uvijek gledam za šta pišem. Ako pišem nešto samo za knjigu, ondamožda i ostavim u nekom sirovijem obliku. A za ovo sam htjela da bude u nekom boljem svjetlu, da bude lakše, prozračnije i poticajno.
Zanimljivo, nisam čitala manifest od kada sam ga napisala, ali nedavno sam bila u jednoj emisiji i na kraju ga je pročitala mlada divna žena. I kad ga je pročitala sam se naježila, dirnulo me. Nekada kažu ljudi kao da je nešto veće prošlo kroz tebe. Nekad kada želiš nešto izraziti do čega ti je toliko stalo, emotivno si vezan i vidiš širu sliku koja dolazi iz iskustva i istraživanja. Onda se dogodi taj bljesak i uspiješ dobro iskomunicirati tu ideju u želji da i drugi to uvide i motiviraju se na djelovanje.
S obzirom na transparentnost u procesu proizvodnje, možeš li s nama podijeliti crtice iz svojeg kreativnog procesa od ideje do krajnjeg proizvoda?
Meni je transparentnost jako važna. Uvijek govorim proizvođačima i obrtnicima da prikazuju procese proizvodnje. Zaista mi nije jasno zašto ljudi ne pokazuju taj proces. Ja sam to vidjela kod svog Tome – on je kovač, radi kuhinjske noževe i njemu je sve u procesima i pokazivanju tih procesa. Učinilo mi se kao da postoji otuđenje od odjevnih predmeta koje nosimo. Naš odnos prema njima je stav da su brzopotrošni upravo zato što ne znamo ništa o procesu. Odvojeni smo od procesa. Netko možda ima sliku radnica, ali na kraju uvijek imamo taj shiny object ili super modnu fotografiju. A cijeli taj proces koji je složen i lijep je izmaknut Ne znam zašto. Zato mi je to važno i vi zaista možete pratiti svaki moj korak. Ja svaki dan fotkam i snimam tako da možete pratiti svaki korak procesa stvaranja.
Vrlo rano sam odlučila da neću raditi ništa po narudžbi jer mi to daje slobodu. Volim imati slobodu, da si sama mogu odrediti ritam i da mogu griješiti, što naravno svaki dan radim. Moj pristup je po grupama. Volim raditi po sirovinama. Recimo radim lan, pa radim organski pamuk pa radim upcycling. Ovu seriju sam radila tako da sam sirovinu po sirovinu dovela do posljednjeg koraka kada sve samo trebam prošiti i staviti da bude zajedno. Sve ostalo sam radila korak po korak.
Kod mene sve kreće od sirovine, zato mi je smiješno kada me nazivaju dizajnerom jer je meni jedino važna održivost, što je srž iz koje pristupam svemu. Sirovini pristupam tako da gledam kako da mogu od ove sirovine napraviti predmet s najmanje tekstilnog otpada i najvećom iskoristivosti materijala. Uvijek kažem da nema brojeva, nego koliko je širok materijal, toliko će biti širok i odjevni predmet.
To je moj pristup dizajnu. Iako sada možda malo više eksperimentiram. To su sad koraci kada pokušavam vidjeti što mogu od onoga što mi dođe intuitivno pa se razvija organski. Osim sirovina i prirodno bojadisanje određuje ritam rada jer za njega najviše treba vremena pa to uvijek radim prvo tako da znam da ću imati vremena. Sve ostalo ide intuitivno i lagano, ali postoji red. I ono što mi je isto važno, a u održivosti se rijetko spominje iako mislim da je jako važno je da ne želim samu sebe preopterečivati. Svako jutro dođem u radionu oko 7-pola 8 i završim do 4-5 ili ponekad 6h ako baš imam puno posla. Važno mi je da je to održivo za mene, za moje zdravlje, da ne brinem hoću ili neću stići, već da uživam u tom procesu i da ga dijelim s vama. Vikendom nikad ne radim. To sam naučila još u slobodnjaštvu da moram imati slobodno vrijeme za ići u prirodu. To je taj održivi način i života i poslovanja – održiv predmet, održiv život, održivo za mene, za vas i za planetu.
Spomenula si stoljetni lan. Što te potaknulo da upravo to odabereš kao sirovinu za Institut održive mode i gdje ga kupuješ?
Kao što sam rekla, kod mene sve kreće od sirovina. I pri tomemi je važno da pričam priču o održivosti koja ima neku širinu. Zato koristim stoljetni lan, organski pamuk i radim upcycling. Važno je da je to složena priča o održivosti, da prikazuje kako održivost nije jednolična, da to nije samo konačni proizvod već da postoji mnogo kuteva gledanja i stvaranja.
Što se tiče podravskog lana, ja sam u Podravini. Tu smo se doselili i tu sam postavila Institut održive mode. Još kroz istraživanje tekstilne industrije sam saznala da je sjever Hrvatske uvijek bio vezan uz tekstilnu industriju i sirovine. Lan koji pronađete na buvljacima je obično podravski ili iz Međimurja, kako koji. U Koprivnici postoji odličan sajam, po meni najbolji sajam u Hrvatskoj, kao mali Hrelić. Nije kao Hrelić da te ubije u pojam i iscrpi, nego je taman dovoljno velik i nađe se odličnih sirovina za moje potrebe.
Ja to nazivam stoljetnim lanom, ali je obično između 70 i 100 godina star. Jako dugo sam bila u potrazi za sirovinom i to mi je bio najveći dio posla, a onda sam pronašla jednu ženu za koju znam da uvijek ima dosta dobar lan. Već imamo i cijenu oko koje smo se dogovorile da mi bude u redu. Svaki ponedjeljak tragam za lanom i nekad nađem jeftiniji, ali je to uvijek cijena oko 100kn. Iako ga se rijetko može naći i jeftinije za 20kn.
Reakcije žena kada dobiju lan i kada ga obuku je jednak mojoj reakciji svaki put. Doista sam zaljubljena u lan. Osim što je to super sirovina, prekrasno tkana, vidiš u njoj priču iz prošlosti, o zanatu, o umijeću, posebice umijeću ženskih ruku. Ali u to je utkana i naša i naša zemlja, naša priroda. Ta sirovina je naša. To više ne postoji. Baš sam sentimentalno vezana uz to te mi je jako žao. Mislim da je najveća tragedija hrvatske tekstilne industrije što smo uništili proizvodnju sirovine. Kada vidim lan, to mi je prozor u prošlo vrijeme. Ne nužno bolja vremena, ali svakako je riječ o umijeću koje kod nas više ne postoji,štoviše nemamo.
Baš nedavno je jedna žena rekla da kad je kupila majicu i obukla ju, da je imala osjećaj da je živi organizam. I zaista je. Lan se mijenja. On na sebi ima fleke, mucice. Prošao je mnoga vremena, puno je toga posvjedočio, a dalje se sada razvija s vama. Udahnuli smo mu novi život i to je za mene možda najljepši dio održivosti – oblikujemo i preoblikujemo prošlost te stvaramo novu budućnost.
Uz to imamo vrhunski organski pamuk koji kupujem u Njemačkoj. I upcycling koji je jako važan dio cijele održive priče. Svatko tko prati moj profil, zna da mi je to sada već rubna opsesija o lanu. Obožavam ga. Slikam ga i snimam u svim oblicima jer je predivan. I znam da nisam jedina. Zaista ljudi iznimno reagiraju kada dođu u doticaj s lanom jer je poseban. A meni je jako drago da su žene prihvatile lan i vidjele njegovu ljepotu, te da su prepoznale da je svaka njegova mrljica dio njega i dio prirode.
Imam složeni odnos prema sirovinama i puno sam razmišljala o njima, što one predstavljaju za mene. Pogotovo kada je riječ o lanu mislim da je to spona s prirodom koju ja oblikujem za druge žene. Tako da je moj odnos s lanom jedan sveti odnos.
Spomenula si bojadisanje. Kako je tekao tvoj proces upoznavanja tehnika prirodnog bojadisanja? I možeš li se sjetiti sretne nezgode s tim procesom?
Ne trebam se sjetiti jer mi se i danas dogodila jedna, ali nije toliko sretna…
To je krenulo u ljeto 2019., prvo koje smo proveli u Koprivnici, ali još nismo tamo živjeli. Krenulo je iz većeg doticaja s prirodom. Mi smo prije živjeli u centru Zagreba, a Tomo je tada otvarao svoj obrt. Pa sam više bila u prirodi, promatrala sam biljke, više sam šivala i počela sam eksperimentirati. To je bilo prije malo više od dvije godine, a sada sam tome ozbiljnije pristupila iako sam još uvijek apsolutni početnik.
Ono što je važno kad se razmišlja o prirodnom bojadisanju je da ne postoje pravila. Ja sam nakupovala knjiga i gledala žene. Uvijek misliš da će ti dati recept, a recept ne postoji. Sve je u eksperimentu, sve je u istraživanju. I utoliko odgovara cijeloj ideji o održivosti da je sve to nešto novo, nešto što stvaramo putem. Moraš biti otvoren za pogreške, za debakle, ali i za iznenađujuće rezultate.
Najsretnija nezgoda mi se dogodila početkom ljeta kada sam išla u lipnju na prvi mali godišnji. Stavila sam bojadisati haljine jer sam mislila da će netko biti kod radione da dolije vode jer je ljeto i isparavalo je. Ali kako je bio spojeni vikend, nikoga nije bilo pa kad sam se vratila više nije bilo vode i ksidirala je boja. Bila je riječ o sjemenkama avokada. Kako je tkanina bila na zraku, poprimila je tamnije nijanse i dobila sam različite oblike. To je sada glavna tehnika koju sprovodim u bojadisanju. Uvijek ostavljam duže i namjerno izvlačim van da oksidira i dobije tu boju. To mi se sviđa i po tome sam sada već i poznata jer je to postao moj izričaj.
Još jedna sretna nezgoda se dogodila kada sam eksperimentirala s biodizajnom skubijem, što je tek u začecima i eksperimentalno. Sa skubijem sam stavila fermentirati napitak od bazge. I nisam znala da bazga ima nešto u sebi što je izazvalo ludu reakciju fermentiranja. Još sam ja zaboravila na to jer je staklenka bila skroz iza. Na gornjem dijelu pamuka se prekrasno ocrtala fermentacija. I to je možda najsretnija nezgoda jer sada to pokušavam dobiti u kontroliranim uvjetima. Da uspijem u tome bilo bi jako inovativno jer to nisam vidjela nigdje drugdje, a znam ljude koji se time bave. Svi su me odmah pitali kako sam to dobila, a ja stvarno ne znam – slučajno!
To je uzbudljivi dio cijelog procesa. Ali danas mi se dogodila ne tako sretna nezgoda. Kako sada stiže jesen, sam počela s bojadisanjem končanog pletiva od pamuka. I prekrasno je izpalo jer sam stavila sa različitim biljkama, međuostalim sa zlatnicom. Ali danas sam radila tzv. Iron water (željezna voda)… Dosad mi se uvijek dogodilo kada sam slijedila savjete mega popularnih bojadisarki na Instagramu da je bio fejl. Uvijek su to bili grozni savjeti… Tako mi je i ovaj put bilo. Pokušavala sam dobiti tamniju nijansu pa sam stavila to prekrasno pletivo u željeznu vodu i ispala je neka zanimljiva močvarno-zelena boja od prethodno prekrasne žute. I onda sam to stavila u kupelj s ostalim pletivom, pa je željeza ostalo po svom tom pletivu. Sve mi je obojalo pa je sada sve u nekim suludim zelenim nijansama. Sad si moram dati vremena i razmisliti što ću s tim. Uvijek je to zanimljivo jer kad god bih nekom prezentirala da je to moja pogreška, našle bi se neke žene koje bi rekle da je predivno. Sve što je prirodni proces je lijepo. Naravno, mene boli koliko je ovo bilo prekrasno, ali učiš, radiš griješiš i ideš dalje.
Spomenula si upcycling, da ti je to hobi i strast. Imaš li savjet za našu publiku koja možda želi upcyclati svoju staru odjeću i dati joj novi život? Kako da to najlakše naprave, a da imaju najbolje rezultate?
To ovisi o vašim vještinama koje imate ili nemate. Ako imate šivaču mašinu onda pretpostavljam da već nešto znate pa vam ne trebam previše uputa davati. Više od svega mislim da rad s rukama, kao i bivanje u prirodi je trenutak u našem životu koji nam nedostaje, a ima iznimnu terapeutsku ulogu – nekog povezivanja, stvaranja i rada.
Baš sam se vratila iz Vukovara gdje sam pričala sa ženama koje rade u različitim udrugama. Isticale su kako im to puno znači. Pričaju priču o Vukovaru, o životu. Vježbaju svoju koncentraciju i svoj fokus. Izražavaju se. To je taj mistični trenutak, a nitko ne može objasniti što se točno dogodi.
Nemojte imati opterećenja. Evo ispričala sam ja svoje nezgode. Danas sam imala toliko loših trenutaka jer sam nešto ispobavala i sve je krivo ispalo. To je dio procesa. Nemojte se strašiti ako nešto krenete raditi i ne ispadne onako kako bi trebalo. To možete iskoristiti za brisanje prašine ako nije uspješno.
Odvažite se ako vas to zanima na oblikovanje. Uzmite nešto što više ne koristite i kreativno pristupite. Imate na Youtube-u videe, inspirirajte se na Pinterestu i Instagramu. To je prekrasan način za popuniti vrijeme, za stvaranje, za lijepi trenutak, za instrospekciju, za povezivanje sa sobom. Ili možda za priliku da o apsolutno ničemu ne razmišljate jer morate biti u procesu.
Tako da krenite. Možete prirodno bojadisati. Možete vesti. Možete šivati. A ako nemate mašinu, možete na ruku nešto prošiti. U Ikei imaju trakice pa samo treba zapeglati s peglom. Možete parati pamučne majice, pa od toga raditi tepihiće. Što god. Krenite od kud se nalazite, gdje vas vuče i samo uživajte.
Koga imaš na umu kada kreiraš svoj dizajn? Koju ženu imaš u glavi u tom trenutku?
Znaš što? Nemam nikoga na umu. Apsolutno sam u sirovini i samo razmišljam kako da iskažem najveće poštovanje prema toj sirovini – kako da je najviše iskoristim i kako da bude najprihvatljivija za što veći spektar oblika ženskog tijela, pa čak i muškog. Želja mi je da sve bude unisex, ali trebam još doći do toga. Ima još koraka između.
Kada sam pokretala Institut održive mode, morala sam zbog poticaja napisati poslovni plan. I dok se radila u radioni imala sam vremena za pisanje manifesta i dubinsko razmišljanje što i kako želim, tako da sam razmišljala o toj ženi.
Zanimljivo je što žena koju sam imala na umu se i pojavila. Ona je ta koja je na kraju tu i koja kupuje. Ali je puno šira od onoga što sam zamislila. Od studenata do žena u mirovini, sve kupuju i nose Institut održive mode.To je žena koja vjeruje u promjenu, koja želi biti dio promjene. Ona želi biti dio nečeg novog. To je najvažnije kada zamišljam tu ženu, i kada na kraju ona tu je.
A izvan toga, nadmašilo je moja očekivanja. Te žene su predivne. Odmah sam sva emocionalna. Predivno je to što vraćamo ljepotu ženskom zanatu, ženskom načinu izražavanja i ženskom radu. I namjera koju imam dok radim, to poštovanje i oduševljenje dok pristupam sirovini, namjera koja je dublja i šira iza svake serije, tako jasno dolazi do tih žena, da vidim da smo se povezale na jedan mističan i dubok način. I da smo zajedno u tome i da zajedno stvaramo neki novi svijet i neku novu budućnost.
Tijekom proteklih mjeseci je Institut održive mode izdao mnogo kolekcija među kojima su “Budućnost je imenica ženskog roda”, “Obnova” i “Revolucija iznutra”. Što je priča iza tih kolekcija i što je inspiracija za same nazive?
To su serije. Namjerno to uvijek govorim za serije jer kolekcije uvijek vuku na sezonski pristup što ja izbjegavam.
“Budućnost je imenica ženskog roda” je poglavlje iz “Tiranije mode”, moje knjige. To su ti trenuci kada vam dođe inspiracija koju ne možete objasniti. Mislim da su na nju žene najviše reagirale jer osjetimo svi da je to istina. I želimo da je to istina. Naravno, ne isključujemo mi muškarce, nikad to ne volim raditi. Ali to je neko novo viđenje, novi pristup životu, prirodii stvaranju. Ne ovo što trenutno živimo nego nešto novo što nam je potrebno. To je bila moja glavna ideja koja je uvijek prisutna i važna, a to je osnaženje žena. To su uvriježena razmišljanja da kada vi educirate i osnažite jednu ženu, ona će dalje osnaživati svoju zajednicu. To je možda glupo za reći, ali po tome smo malo specifične. Uvijek ćemo dati prije drugima nego sebi, ali vjerujem da se to mijenja pa se okrećemo i prema sebi i prema zajednici. Glavna je ideja bila osnaženje i prilika da to prizovemo i vidimo u sebi. A onda da krenemo djelovati jer je to najvažnije. Možemo mi pričati, ali je najvažnije djelovanje. I važno je da budućnost mi oblikujemo danas – svakom odlukom, svakim razgovorom, svakim djelovanjem i postupom koji činimo danas, oblikujemo budućnost. Budućnost nije negdje daleko ili negdje zakopana u prošlosti. Ona je tu i stvaramo ju sada.
Što se tiče “Obnove”, važna je održivost našeg zdravlja i psihičkog zdravlja. Taj neprestani burnout i stres koji svi živimo. Da bi nešto bilo održivo, mora biti održivo za nas. Tu je ta obnova, neki trenutak kada zastanemo, malo se izmaknemo, napravimo tri koraka unazad. Da bismo stremili prema toj budućnosti i da bismo ju gradili, trebamo biti obnovljeni. Trebamo biti odmorni, dobro naspavani i dobro nahranjeni, i hranom i trenucima i osjećajima da bi temelji bili zdravi. To je trenutak koji treba prepoznati kod sebe, kada je vrijeme da se zastane. Meni je to uvijek odlazak u prirodu. To je jako važan aspekt o kojemu se premalo govori.
“Revolucija iznutra” je najpoznatija knjiga Glorie Steinem koja govori o samopoštovanju iliti samopouzdanju. Kada se bavite bilo čime, uvijek tragate i idete korak unazad. Imate prvu razinu i ono što je iza toga, pa iza toga, pa iza toga. I uvijek dođete do toga, najčešće nažalost kod žena i djevojčica, nedostatka samopouzdanja, iskrivljene slike sebe i osjećaja da ne pripadamo, a iza toga se nalazi strah. Zato mi se činilo da je za temelj daljnjeg stremljenja važno da svaka za sebe razmisli kakav je odnos sa samim sobom, kako stojim sa samopouzdanjem, što mogu učiniti za dijete u sebi koje nije imalo sretno djetinjstvo. Jer zrelost dolazi kada vi shvatite da jedino vi odgovarate za sebe, za svoje stanje, za svoje tijelo, za svoje postupke. I tu je moć jer to znači da u svakom trenutku možete napraviti nešto za nesretnu djevojčicu iz vašeg djetinjstva ili tinejdžericu. Možete se postaviti i reći “Ja sam sada tu i sve je u redu”. Izlječenje je put, pogotovo za žene. Sve nosimo generacijske traume. Prekrasna mi je misao da kada se vi zauzmete za sebe i krenete na put izlječenja, to činite za sve žene svih generacija iza vas.
U svojoj knjizi “Proizvedeno u Hrvatskoj: tranzicija hrvatske tekstilne industrije” spominješ trend povratka proizvodnje tekstila u Europu. Što su po tvom mišljenju pozitivne i negativne posljedice tog trenda?
Taj trend je bio jasan 2015./2016. godine. Kada promatrate industriju i kada ste u tome, onda vidite što slijedi, kuda se sve kreće, kako će se događati stvari. I ova održivost je bila predviđena, ali nas je sve iznenadilo koliko je to daleko otišlo. Teško je o tome govoriti jer je korona promijenila sve i poremetila sve planove. I održivost se nekako išćašila.
Zadržati ćemo se na primjeru Hrvatske, jer se u Europi doista ulaže u povratak tekstila, pa se veliki poticaji mogu dobiti. I same države ulažu u tekstil jer znaju ono što kod nas još uvijek ne znamo – ne možete imati zdravo gospodarstvo koje se temelji samo na uslužnim djelatnostima, već da morate imati zdravu, dobru proizvodnju. To je najveća tragedija koja se kod nas događa jer se sve usmjerava na uslužne djelatnosti i na turističku sezonu koja traje tri mjeseca, a proizvodnja, a kamoli tekstilna, je stavljena sastrane i puštena da propadne. Stoga je pozitivna strana, s obzirom da smo dio Europske unije, da ćemo možda prepoznati važnost proizvodnje.
Negativna strana je da su promjene toliko spore da je teško biti optimističan u vezi šire slike tekstilne industrije. Ja sam baš imala prilike pričati s osobom koja je dio moje knjige “Proizvedeno u Hrvatskoj”, u poglavlju “Radnica”. To je osoba koja je radila u tekstilnoj industriji u Benetonu i pitala sam ju kakva je situacija, rekla je da je sve gore i gore. Usporedno sam pričala s kolegicom koja je izašla iz traumatične situacije kod jednog velikog njemačkog proizvođača koji radi proizvode u Hrvatskoj. Tako je to bolno za slušati nas tekstilce koji volimo našu industriju. Ona je prošla puno tih loših situacija i svaki put kaže da je gotova s tekstilom. Ali teško, jednom kad je to u tebi, teško je to pustiti. Drago mi je da nije odustala i potičem ju da krene u svoju proizvodnju jer je vidjela na mom primjeru da se može. Nadam se da će to za nju biti jedno lijepo iskustvo stvaranja u tekstilu.
Stoga više ne pratim to nego sam više usmjerena na novo. Stari sustav je neodrživ i sve promjene dolaze odozdo- od malih poduzeća. Voljela bih vidjeti da sljedeći korak bude okrupljivanje u srednje velika poduzeća. Tako se stvara novo lice industrije. Tako je stvorena Zara i Intidex, okrupljivanjem puno malih proizvođača. Zaista se nadam da će se to prepoznati i kod nas. I pojavljuje se sve više, ali usporedno bude i greenwashinga. Pratiti tekstilnu industriju je iznimno složeno jer se čini da se događaju velike promjene, a onda se okrenete i vidite da je sve gore i gore. Na primjer, proizvodnja poliestera ide u nebesa i ne staje od 70ih, isto kao i fast fashion. Ne opada proizvodnja nego samo ide i ide.
Ali promjena ipak je ovdje. I sada je na svima nama da svaki dan nešto činimo i pritišćemo. Pokazalo se da postoji kritična masa mladih ljudi kojebrendovi moraju slušati ako žele opstati jer im je to najveća potrošačka skupina.
Najjednostavnija stvar koju možemo napraviti je glasati svojim novčanikom i jednostavno ne kupovati u trgovinama za koje znamo da rade na štetu i planeti sa svojim procesom proizvodnje, i samim radnicima u poduzećima koje nemaju humane uvjete, dostojanstvenu plaću niti sigurne zdravstvene uvjete. Ako znamo to, na nama je da ne potičemo dalje priču u tom smjeru jer kapitalizam ide tamo gdje je novac.
Upravo tako. Ja stalno govorim da glasamo svaki dan sa svakom kupovinom. Tako oblikujemo lice svake industrije čije proizvode kupujemo. I ne glasamo svake 4 godine nego svaki dan sa svakom kupovinom. I ne smijemo se opustiti jer je došla nova generacija. Lako je staviti status ili hešteg na društvenu mrežu. Ali da je to doista tako kako se čini, da je generacija Z okrenuta prema zero waste, industrija bi bila promijenjena. Ali njihovi statusi se ne odražavaju u njihovoj kupovini jer da se odražavaju, ne bi bilo brze mode. To je vrlo opasno područje koje vidim kao istraživač i teoretičar pokreta. To je postao dio identiteta – da si zelen, održiv, zero waste (što je isto isprazan pojam), ali se to vrlo malo odražava u djelovanju.
U svojoj knjizi “Modus vivendi”obrađuješ temu društvenog u modi. Možeš li našoj publici objasniti što to znači? Koja je uloga mode kao posrednika u društvenom životu s identitetom kojeg smo sada spomenuli?
To je sažetak mode koji je do danas ostao isti jer uvijek oponašamo, glumimo i prihvaćamo neku ulogu. Vi ne vidite, ne djelujete nego gradite ulogu. A za tu ulogu je najlakše posegnuti za odjećom i predmetima, okititi se njima i stvoriti personu. S društvenim mrežama je to utoliko lakše i gore jer možete stvoriti lažnu osobu koja je posve odvojena od vas. I tu je taj složeni odnos s predmetima koji imamo, posebice kao žene. Tu sada možemo ići duboko u teorije subjektivnog i objektivnog kod Simone de Beauvoir i svih kojih su se bavili promatranjem žena, naših uloga i kako ih postavljamo.
Ali danas kada razmišljamo o odjeći, mislim da su hipsteri bili zadnja subkultura, tj konzumeristčka skupina. Zato mi je zanimljivo promatrati ono što se događa u ekološkim stremljenjima jer mislim da je to ta nova ideološka skupina kroz koju se gradi identitet. Gradi se identitet kroz odjeću i kroz privid života koji se ne odražava u vašim stvarnim odlukama. Vi možete biti zavaljeni na kauč i jesti čips iz Konzuma, a kao raditi zero waste i prozivati H&M . To su klasike koje su tu. To je najveća boljka. Kada se promatra se vidi da se pokret okrenuo prema prozivanju i kritici, dosta agresivno. A kada zagrebete i vidite tko proziva, vidite nesigurnu ženu pod svim kozmetičkim poroizvidima, isto s nekom izgrađenom ličnosti.
Ja nikad nisam bila na društvenim mrežama dok nisam sad postavila Institut održive mode i meni je to bio najveći stres kada sam otvorila obrt. Hvala Bogu, moje iskustvo je super, super je zajednica i divno je iskustvo. Ali kao teoretičar sam vidjela puno zamki u koje zapada cijeli pokret. I napisala sam jedan tekst koji je izašao iz mene malo ljutit i gnjevan. I on isto dugo sad paca jer ne želim nikog prozivat već pokušavam biti konstruktivna. Ali mislim da svi to uviđamo.
Često pričam s ljudima koji su u održivosti cijeli život, pa kad vidite koliko ima površnosti bude bolno. Ali se uvijek trebate fokusirati na ono dobro i na onu malu skupinu koja želi. To su obično žene koje nemaju nikakve heštegove, već su to skromne žene koje su sastrane i koje zaista jesu promjene nešto u svojim životima. Sve što je kričavo, u prvim planovima i glasno je poražavajuće kada vidimo da iza ne postoji puno sadržaja. Iskustveno već vidimo da nešto nije u redu, da živimo u disbalansu. Možemo to intuitivno vidjeti i nažalost u tome živimo svaki dan.
Zanimljivo je što se događa s eko manipulacijom. Netko mi je nedavno baš rekao da je vidio u C&A “wear the change” natpis. To je zanimljivo za vidjeti. Bila sam spremna na to jer se to dogodilo s hranom. I znam da će biti sve gore i gore. Ali trebamo se usmjeriti na svoj mali krug djelovanja i znati da postoje ljudi koji osjećaju ii žele promjenu. Ako to osoba koja je odjevena samo u H&M, neka je, samo nek se učini neki korak, neko djelovanje, da se svi zajedno educiramo i djelujemo.
Misliš li da je trend održivosti i greenwashinga poharao Hrvatsku i regiju? Gdje to primjećuješ?
To je bolna i teška tema. Jer mislim da svi koji smo unutar toga to vidimo i živimo svaki dan. Na svakom događaju vezanim uz održivost je uvijek jedan koji prodaje maglu, jedan koji je očitigreenwasheer, jedan koji je govori stvari koje nemaju veze s vezomi jedan koji samo želi zajahati samo val popularnosti bez sadržaja iza toga. Već je dosta situacija u Hrvatskoj i regiji i biti će sve gora.
Ove godine se dogodio veliki odmak. Prije pet godina kada sam izdala “Tiraniju mode” je to bilo alternativno. Još pogotovo način na koji sam bila pristupila nije previše odgovarao lijevo orijentiranim ljudima jer je bilo možda malo previše duhovnog i ezoteričnog Čudno je to bilo. Kao ili pričaj o radničkim pravima ili odi skroz u ezoterične vode. Ali ja baš mislim da je spajanje rješenje jer ne želimo slušati teoriju, ni lijeve tekstove, ni radnička prava, već hoćemo biti educirani, ali uz neku ljepotu. Želimo rast. Želimo djelovanje. Želimo nešto inspirativno.
I prije godinu dana kada sam držala predavanje o održivoj modi je bilo par ljudi. Uopće to nije bilo popularno. A evo ja kada sam otvorila Institut održive mode, odmah su me nazvali iz 24h i Glorije. To ti govori koja je to razina mainstreama i gdje je to otišlo. Za takvu temu je to dosta šokatno tako da je došlo u mainstream, a sa svime time dolazi i trivijalizacija pojma i djelovanja. Pa sam ja kao neka djeva koja šeće kroz polje, pa malo bere pa je simpatična. Ljudi vole lijepe priče, ali postoje i neke činjenice koje trebamo izreči. Nije tako jednostavno kako bi se htjelo prikazati.
To nisu ljudi koji žele samo crnu kroniku niti samo ezoterija, sve je divno, namaste… Mora biti neka sredina. Mora biti nešto gjde se iznose činjenice, informacije, kritika i osnaženje. Greenwashinga je mnogo i biti će ga još više. Mi u svojim krugovima već znamo tko su greenwasheri i uvijek ih tračam kad se nađemo jer ne možeš drugačije. Kad sam krenula, našla sam se u tih nekoliko nezgodnih situacija, i onda je meni najljepše što smo povezani regionalno svi koji djelujemo i u tim krugovima pričamo, jer ne znaš kao pojedinac kako da pristupiš tome – da li da prozivaš, ukazuješ, kritiziraš… Svatko ima svoj pristup, ali smo se svi dogovorili da kada se nađeš u takvoj situaciji da moraš reći. Sada smo u sferi Zooma pa je to malo drugačije.
Ja sam odlučila da ću biti usmjerena na žene koje su spremne, koje su tu i koje su spremne djelovati i povlačiti za sobom svoje muževe, prijateljice i sve. A taj mali dio će uvijek biti, ali mislim da ćeš, kada se educiraš, prepoznati ih odmah. A onaj koji ne prepozna je onaj koji ne želi prepoznati jer želi to imati kao dio svog malog slatkog identiteta, a iza toga je stara nesigurnost koju žene vuku stoljećima. Nadam se da će se to promijeniti. Tu je, bit će još gore i važno je da smo u tome zajedno i da zajedno odlučujemo o tome jer svašta slijedi.
Očigledno postoji potražnja za održivom odjećom. Bez obzira na greenwashing, postoji u ljudima potreba da se okrenu prema tome. Jesi li razmišljala o povećanju kapaciteta svoje proizvodnje ili želiš ostati pri svojim serijama kako bi sve ostalo što održivije?
O tome sam razmišljala od početka jer mi je odmah krenulo odlično. Ali uvijek se vraćam na svoju suštinu održivosti. Mogla sam odmah uzeti nekoga da mi još više šije jer se sve odmah proda, pa da uvijek imam nešto dostupno na web shopu. Ali to opet nije održivo. Pričala sam sa ženama koje su u tim organskim krugovima. To su odluke koje se donose. Ako želiš slijediti stari sustav rastaa, onda ćeš ići tim putem, zapošljavati ćeš i širiti se. Ali to nije održivo i kroz svoj rad pokušavam implementirati i stavrati nove poslovne modele. Znam da su oči mnogih mladih žena uperene u mene i meni je važno da sam dobar uzor, da dijelim svoj put i da učimo na mojim greškama i uspjesima.
Sve polazi iz održivosti. Vrlo rano sam shvatila da želim proizvoditi sve manje, ali sve bolje. Još sam na početku i nisam ni približno zadovoljna svojim proizvodom. Svaki put je to iskušavanje i poboljšavanje. Sigurno ide prema tome da će se raditi sve manje, ali sve bolje. Naravno, biti će onda i skuplje jer mislim da su sada cijene pristupačne i simbolične za moj početak i otvaranje poslovanja.
Ljudi možda misle da ja imam neke užasno velike poslovne planove, da je ovo sve sjajno osmišljeno. Ali ovo je organski, iz dana u dan i intuitivno. To mi je važno da se tako razvija jer mislim da radim velike planove da bih bila pod velikim opterećenjem.
Važno je da zarađuješ. To je taj naš složen odnos prema novcu i prodaji. Ja sam ga imala i sad isto sa ženama u Vukovaru, one mi ni ne kažu da žele prodati proizvod, a već kažu da nisu materijalisti. Naravno da nisu. Ja im uvijek ispričam da sam 15 godina radila kao slobodnjak. Svi koji su u tome znaju kako je to. Gledaš je li sjelo, hoćeš li imati za stanarinu… A da ne govorimo da si izvan sustava što je grozno. Jedan od najstresnijih trenutaka u mom životu je bilo kad sam prvu seriju poslala. Očekivala sam da će mi se žene javiti reći šta je to, šta sam to prodala. Ja ti to ne mogu opisati. Ali nakon toga, kada ti nešto napraviš svojim rukama i sjedne ti novac, i ti ne trebaš razmišljati jer znaš da imaš dovoljno za život koji tebi odgovara. To je prava sloboda i to je moć. To je pravo osnaženje žena – da imaju financijsku slobodu i da time odlučuju. Postoji cijeli pravac koji govori da prava promjena dolazi kroz nove oblike poslovanja. Tu stvaraš svoju neovisnost, ali i nove oblike stvaranja i proizvoda. Od tud dolazi prava promjena. Trebamo promijeniti odnos koji imamo prema novcu jer svi mislimo da je novac zlo i loše, da je konzumerizam doveo do ovog. Da, ali postoji cijela druga strana koja je sloboda utiranja novog puta, oblikovanje nečeg humanijeg i prirodnijeg. I unutar svega toga da stvorimo pravu neovisnost i moć. Svi bi trebali prolaziti terapije o našem odnosu prema novcu i prodaji. To je tako složeno.
Ja sam najklasičniji introvert. Da si mi rekla da ću nešto prodavati, vjerojatno bih imala napad anksioznosti. Ali sve se mijenja kada je vaša namjera drugačija, kada ste ponosni sa svojim radom i znate da ste napravili nešto lijepo i vrijedno što želite prenijeti dalje. Želite prenijeti neku lijepu namjeru i neki lijepi predmet. Skroz je drugačiji pristup i sve je lakše. Ljudi misle da se rodiš u govorništvu i pisanju. Sve je to vještina koja dolazi s godinama, s vježbom i guranjem da se probiješ kroz srah i kreneš pa će ti postati prirodno. A sve lakše kada je prava namjera. Isto s Instagram liveom. Da si mi rekla da ću ja to voditi, rekla bih da nema šanse. Ali kada znam da će to inspirirati samo jednu ženu, ja sa strane ostavljam sve svoje strahove i idem jer znam da će to nekome pomoći, nekoga osnažiti i inspirirati.
Ja se nadam da će i ovaj naš razgovor nekoga pogurati prema održivosti, bilo u svakodnevici, po pitanju mode ili bilo čega drugog jer mislim da je u tome tajna ispunjenijeg načina života.
Upravo to. Ja sam sigurna da smo i ti i ja pristupile ovome iz tog razloga, ne zato da sad tu nešto pričamo nego da barem jednu osobu potaknemo. To je uspjeh!
Ceo razgovor možete poslušati u sklopu podcasta “Dobar razlog da se vidimo” na Spotify-u, Youtube-u i Deezer-u u produkciji Amplitude magazina.
